Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Biblijski pojam – srce ili na Evagrijev način izražavanja – um, pojmovi su koji zapravo označavaju mjesto prebivanja i istovremeno susreta Boga i čovjeka, hram Duha Svetoga kako bi rekao Pavao apostol. Zato kada Evagrije govori: “Kada moliš, ne oblikuj u umu ono što je Božansko, niti dopusti da tvoj um bude oblikovan po nekakvoj formi, već kao nematerijalan pristupi onome što je nematerijalno, i razumjet ćeš” (De oratione, 67), zapravo želi reći da je važno dati se oblikovati na Božji način i da se um drugačije odgaja nego tijelo i psiha. Proživljavati svakodnevnicu svjesno znajući da zajednica Božanskih osoba i život Presvetoga Trojstva živi također i u meni. Odnosno odgajati um po onome što je suština Presvetoga Trojstva, a to su međusobni odnosi. (o teme se govorilo u prethodnom članku)
Bernard iz Clairvauxa govoreći o suvišnim stvarima koje odvraćaju pozornost i sabranost u redovničkom životu, govori svojim redovnicima slijedeće:
Mi pak koji smo već izašli iz puka, koji smo poradi Krista ostavili sve lijepe i dragocjene stvari, koji smo izmetom smatrali sve blještave stvari, sve što pjevanjem dušu blaži, sve što ugodno miriše, sve što ima sladak okus, sve što ugađa dodiru, konačno sve tjelesne naslade… (PL 182, 914 D-915 A).
Poznati talijanski pisac Umberto Eco komentira da je Bernard “znao cijeniti ono od čega je odustajao”. Sam način izražavanja govori o velikoj vrijednosti onoga što je lijepo i dragocijeno i da je ono ostavljeno poradi Krista, ili kako se je to Evagrije u prethodnom paragrafu izrazio: “kao nematerijalan pristupi onome što je nematerijalno, i razumjet ćeš”
Razumjeti snažnu potrebu da se bude blizu nekoga, u nečijoj prisutnosti, uočili su pustinjaci prvih stoljeća kršćanstva. Ljudska narav jednostavno negoduje samotnome životu i zato traži priliku za susret, pa čak i u pustinji. Iskustvo samoće otkrilo je prvim pustinjacima kako razmatranje Božje Riječi, nije samo pristup nekakvim informacijama, pa čak i nekakva refleksija određenog teksta, ili možda vizualizacija događaja dane biblijske scene s impresijom zbog zapaženog nekog interesantnog detalja, već se otkriva da je S nama Bog. Zbog tog doživljaja živoga Boga, vrijedi napustiti sva druga dobra. Prisutnost i život s Bogom veća je raskoš od svega što pruža ovaj svijet. Nazočnost Božja u čovjekovu životu otkriva se na način da u konkretnim događajima koji su već dio povjesti, čovjek primjećuje da je u tim prošlim događajima bio Bog. Zbog toga milošću vjere koja se rađa slušanjem Riječi Božjih, čovjek vjeruje u realnu prisutnost Božju u datome trenutku.
Da bi neka osoba zbilja mogla boraviti u pustinji, Oci pustinje bi takvoj osobi prije svega predložili da nauče, ni više ni manje nego na pamet cijelu knjigu psalama, jednoga od proroka – najbolje Izajiju – i četri evanđelja. Tek netko s takvom predispozicijom mogao bi pristupiti pustinjačkom načinu života, a kasnije boraveći u pustinji, ima za zadatak naučiti i cijelu Bibliju na pamet. Baš zbog karakteristične konkretnosti Božjih Riječi, inzistirali su na takvom pristupu. Napast napuštenosti upravo želi odvući čovjeka da se utješi u dobrima ovozemaljskim. Zato tu napast prije svega se pobjeđuje razmatranjem konkretnih Riječi: “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Jr 49, 15). Napuštenost je opće ljudska napast, a ne samo onih koji izvanjski gledano napušteno žive. Prisutnost pred malim ekranom je jedna kušnja da se izađe na kraj s osjećajem napuštenosti.
Ipak prisutnost Boga svega vidljivoga i nevidljivoga, čija se prisutnost otkriva po riječima zapisanim u Svetome Pismu sugerira nam da stvarnost ipak izgleda drugačije nego što nam u sjećanju misli pokazuju. Čovjek ide daleko i blizu, ali Bog ne ide nikud On je tu za nas uvijek blizu, rekao je njemački dominikanac, teolog i mistik Meister Eckhart.
Kao posljedicu grijeha i pale naravi, čovjek spoznaje slabost i kolebljivost svojih osjetila i osjećaja. Također osim te vidljive i opipljive poljuljanosti, čovjek ranjen grijehom teško nekada i prepoznaje istinu, dobro i lijepo u stvarnosti svojim razumom, također izražena je i nepostojanost odnosno neodlučnost volje. To grešno stanje ako je hranjeno napastima, lako rezultira i osjećajem već spomenute napuštenosti. Osjećaj napuštenosti dobro opisuje i definira demona acedije, koji kada prevladava u čovjekovu umu, odvlači čovjeka od želje za molitvom, tj. susretom bilo kakve vrste. U tako ovladanom stanju čovjek prestaje sudjelovati u brizi za okolinu, odvaja se od sebe i u konačnici zanemaruje i svoje vlastito dobro.