Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
„Imao je vrlo bistar um i zaslužio je milost mudrosti, znanja i razlučivanja, zahvaljujući po kojoj je prepoznavao djela demona“ (Paladije, Vita Evagrii)
Svojevremeno jedan od najvećih kršćanskih umova XX. stoljeća, trapistički redovnik Thomas Merton, tog pustinjaka opisao je kao: „jednoga od najvažnijih, najmanje poznatih, najviše zanemarenih i najkontroverznijih kršćanskih mistika“ (T. Merton, Mistyka chrześcijańska. Trzynaście spotkań ze słynnym trapistą, tłum. G. Gomola, A. Gomola, Poznań 2019, s. 93.), a o. François Refoulé OP svojevremeno ravnatelj École biblique et archéologique française de Jérusalem, rekao je da ponovno odkriće Evagrijevih pisama je jedno od najvećih dostignuća patristike u prvoj polovici 20. stoljeća (Vidi. Beyond Heresy, Reconstructing the Theology of Evagrius Ponticus, Cambridge 2013.). U čemu je zapravo njegova posebnost da se o njemu tako govori? Biografija Evagrija Pontskoga kao i njegov cjelokupni teološki korpus neće biti predmetom detaljnoga opisa. Društvene mreže daju danas brz i lak pronalazak informacija, a i te teme djelomično su već razrađene na hrvatskome jeziku (Vidi. J. Knežević, Razumijevanje evagrijevske duhovnosti i misticizma u njegovu asketskom nauku, Diacovensia 2019, vol.27, br. 4, s. 615-636.). Ali ono što je važno za daljnje razumijevanje lika i njegova djela i ono po čemu je on zapravo tako poseban, je to kako je uopće Evagrije završio u egipatskoj pustinji, i to će ukratko biti opisano.
Zbog svojega uspjeha za govornicom i u teološkim raspravama, koje su imale mjesto u Carigradu (danas Istanbul), đakon Evagrije biva iskušan raznim zavodljivostima ovoga svijeta i zbog toga odlazi u Jeruzalem. Prema biografiji koju je napisao Paladije, Carigrad je u svoje vrijeme, pružao mnoge svjetovne atrakcije. Osim toga Evagrijevu je taštinu pobudila velika pohvala njegovih slušatelja. Kako to bilježi Paladije: „Bio je slavan po cijelom gradu. Zbog njegovog učenja i oholosti koji ga je obuzela, upao je u zamku demona [koji ga je napastvovao da] požudno misli o ženama“ (Paladije, Vita Evagrii.). Na kraju se zaljubio u ženu mjesnog guvernera, a i ona u njega. Usred ovog iskušenja, Evagrije je imao san u kojom je vidio kako su ga zatvorili guvernerovi vojnici. Zbog življenja dvostrukim životom, anđeo ga u snu opominje i Evagrije mu obećava da će se obratiti i odlazi u Jeruzalem gdje se 383. godine na Uskrs pridružuje monaškim zajednicama Melanije i Rufina (Slična povijest susreće i sv. Jeronima koji se poslije potresna sna obraća i posvećuje se studiranju Biblije). Ipak, Evagrije biva još jedanput prokušan zbog svoje taštine, gdje nakon duge bolesti 385. godine odlazi je u egipatsku pustinju, u okolici Aleksandrije (Egipat). Tamo ostaje sve do svoje smrti gdje nastaju njegova najveća djela. Ovo njegovo turbulentno životno iskustvo izravno ima utjecaj na formiranje nauke o 8 demona.
Evagirije se u egipatskoj pustinji uči živjeti asketskim životom od Makarija Aleksandrijskoga i Makarija Velikoga, učenika Antuna pustinjaka. Promatrajući kronološki, Evagrije pripada trećoj generaciji pustinjaka od progona rimskoga cara Decija. To je vrijeme kada se egipatska pustinja naseljava ljudima koji su željni na taj način posvetiti život Bogu. Njegov učitelj, Makarije Veliki, poznavao je Antuna pustinjaka koji se je susreo s Pavlom prvim pustinjakom, patrijarhom pavlinskoga reda.
Evagrija se tretira kao duhovnog učenika Origena zbog sličnosti u spekulacijama o postanku svijeta (počelima), razumnih bitaka (gr. logikoi), tjelesnoj naravi itd. Upravo zbog istomišljenosti u nekim teološkim tezama sa Origenom, Evagrije je danas dovoljno nepoznat. Egipatski pustinjak je pao pod sjenu drugog carigradskoga sabora, koji je trajao od 5. svibnja do 2. lipnja 553. Bizantski car Justinijan I. Veliki, osudio je i zabranio nauku Origena i svih onih koji su na temelju njegovih teza gradili teološku misao, pa tako i Evagrija. Ipak, Gabriel Bunge, koji je nedvojbeno stručnjak Evagrijeve nauke, stavlja tezu da se njegovo učenje ne može izjednačiti s onom doktrinom koja je osuđena na drugom carigradskom saboru. Govori da generalizacija, a ne pronicljivo i solidno čitanje Evagrijevih pisama, je upravo ”krivo” zbog čega on nije danas u potpunosti prepoznat.
Evagrije je prije svega monah koji se dijeli vlastitim pustinjačkim iskustvom stečenim u egipatskoj pustinji u IV. stoljeću. I tako postavlja temelje pustinjske duhovnosti na istoku, a i na zapadu, jer kako kaže njegov biograf Paladije: „imao je vrlo bistar um i zaslužio je milost mudrosti, znanja i razlučivanja, zahvaljujući po kojoj je prepoznavao djela demona“ (Paladije, Vita Evagrii). Njegova precizna ocjena stvarnosti i duhovnoga svijeta, proizlazi iz njegovog prijateljstva s Makarijem Aleksandrijskim, koji je bio znan po daru razlučivanju duhova, koje je vrlo bitno za duhovno vodstvo i ocjenu situacije. Lik Evagrija pokazuje istovremeno učenog i ranjenog čovjeka. Unatoč svome obrazovanju, ostaje grešnik koji bez milosti Božje lako skreće s pravoga puta, o čemu svjedoči njegov život.