Ora et labora na Evagrijev način. Božja riječ i prisutnost osoba

Prvenstveno se ljubav iskazuje kroz prisutnost i boravak s voljenom osobom, a to i je srž svake molitve – prisutnost osoba: Boga – Presvetoga Trojstva i stvorenja – čovjeka. O takvom načinu shvaćanja moltive kao prisutnosti osoba Evagrije zapravo cjelo vrijeme naučava:Kad moliš, pazi na svoja sjećanja kako te ona sama po sebi ne bi tjerala na razmišljanje o vlastitim mislima, nego kako bi ti dala spoznati Božju prisutnost” (De oratione, 45). Iz gore citiranog ulomka može se primjetiti da je molitva velikim dijelom stvar ljudskih misli koje se pojavljuju u sjećanju, ali tu treba biti oprezan da se nebi molitvu svelo samo na način razmišljanja ili imaginaciju tj. sposobnost stvaranja slika i mišljenja u predođbama. Jer u konačnici mogli bi svesti cijelu duhovnost tzn. odnos s Bogom, samo na nekakvo pozitvino mišljenje i samopouzdanje što ono u svojoj srži nije.

Prisutnost također podrazumijeva konkretnu činjenicu, odnosno spoznaju iz ljudskoga iskustva o postojanju nekoga ili nečega. Drugim riječima, nazočnost Boga koja se otkriva u molitvi nadovezuje se na konkretnog čovjeka s cijelom njegovom dosadašnjom poviješću. Zbog toga molitva također traži realnu spoznaju samoga sebe i svojih mogućnosti. Bog u Svetome Pismu direktno i konkretno se obraća, s željom da čovjeku iznese čitavu istinu o sebi i svijetu. Ako bi se molitva reducirala na razinu pozitivnih mišljenja, dolazimo u opasnost da u konačnici ne spoznamo Boga i živimo u laži. Pozitivno mišljenje može biti tehnika modernih psihologija, ali i ne kršćanstva.

Početno polazište svake molitve je promatranje Božjih djela. U svojim stvorenjima i događajima Bog se objavljuje i upravo tu želi otvoriti vrata čovjeku da se susretne s njime. Baš zato je potrebna vjera, jer u suprotnom sve što promatramo mogli bi svesti na puku slučajnost događaja, a ne kao Božju mudrost koja se otkriva. Iako Božja djela možemo promatrati u prirodi i u njoj uočiti Božju objavu, ipak Evagrije sugerira da se zagledamo u Sveto Pismo i tamo promatramo Božja djela. Primjeri grešnih i ograničenih ljudi kakvim su bili Abraham, Mojsije itd., ukazuju nam da Bog zaista bdije nad ljudskom povješću. Biblijska povjest na specifičan način ukazuje na Boga kao odgojitelja. Zato egipatski pustinjak učeći da je molitva stvar ljudskih misli, vođen je biblijskim načinom razmišljanja. Razmatrajući ulomke knjige postanka, psalama, proroka, evanđelja ili pavlovih poslanica, čovjek otkriva vrijednost slike Božje koja se otkriva u zapisanoj povjesti spasenja kao najvrijedniju spoznaju. U odnosu na vrijednosti svijeta, razmatranje Riječi Božjih stvara u nama istinsku sliku i pravilan način razmišljanja.

Biblijska simbolika često progovara sama od sebe, bez ikakvih potrebnih objašnjenja. Tako da simbolika srca, progovara nam puno više od samo prijeko potrebne životne funkcije. Srce u biblijskome shvaćanju vrši funkciju središta misli; Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.«” (Lk 12, 34). Srce kao šuplji mišić, koji pumpa krv i prenosi do svake ljudske stanice kisik i hranjive tvari, idealna je biblijska slika ljudskih misli. Jer kako srce funkcijonira, tako je čovjek vitalan, zdrav i snažan ili jednostavno u kontekstu molitve i čovjekova odnosa s Bogom rekli bi; na koji način čovjek misli, tako i živi.

Lik Ivana apostola koji na poslijednjoj večeri “bijaše za stolom Isusu do krila” (Iv 13, 23) idealno nam otkriva što je to molitva. U dramatičnom i neizvjesnom događaju posljednje večere i prokazivanje izdajice, Ivan sluša otkucaje srca utjelovljene Riječi. U dramatičnim i neizvjesnim situacijama našega života, kada nam životne poteškoće žele ukazati da smo napušteni i prepušteni sebi samima, ono što nam ostaje je molitva. Ipak ne samo u trenucima kada je teško, kršćanin je pozvan živjeti u prisutnosti Božjoj neprestano.

U objavljenoj Božjoj Riječi, kršćani su od početka vidjeli Božju prisutnost, a ne samo slova složena u riječ, pa riječi složene u pobožne rečenice koje nam u konačnici daju pobožne priče. Od samih početaka svoga postojanja, Crkva je u euharistiji, zajedništvu i Božjoj Riječi vidjela prisutnost Božju. Čak i u jednoj novijoj pobožnosti Srcu Isusovu, s obzirom na dvijetisućljetno postojanje Crkve, jedan od zaziva svjedoči o takvom načinu shvaćanja zapisane Božje objave: Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno, smiluj nam se.

Najbolje nam prisutnost Božju u Riječima Božjim oslikavaju Isusove riječi upućene učenicima na poslijednjoj večeri “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (Iv 14, 23). Želja je Isusova nastaniti u čovjekovu srcu sam život Boga, prisutnost osoba. Kada se susrećemo s nekom novom životnom situacijom ili sa nekakvim poslom kojega neznamo sami privesti kraju, prisutnost osobe koja je već proživjela ono što je za nas novo ili napravila ono što mi neznamo, sigurno nam je ohrabrujuća. Takva osoba samim time je iskusnija i snažnija od nas i uz nju stabilno stopamo po zemlji. Upravo nam je prisutnost Boga, koji je u Isusu Kristu svaki trenutak ljudskoga života posvetio, potrebna da u raznim dogodovštinama hrabro stopamo po zemlji.