Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
„Ranokršćanski monasi ostavili su za sobom uistinu obiman korpus ezoterične literature koja je po kvaliteti i razini mističnog učenja kojeg sadrži, izuzetno duboka, no unatoč tomu je malo poznata suvremenome svijetu“ (J. A. McGuckin, Knjiga mističkih poglavlja. Duhovne pouke pustinjačkih otaca i drugih ranokršćanskih kontemplativaca, prijevod: S. Stamatović, Zagreb 2005, s. 7.). Riječi John’a A. McGuckin’a povjesničara istočne crkve, između ostaloga, odnose se upravo na predmet Evagrijeve nauke. Sustavni prikaz napasti i poremećenog stanja do kojega vodi napast, odnosno do grijeha, zove se nauka o 8 logismoi (λογισμοί), što bi prevedeno na hrvatski jezik značilo 8 zlih misli ili 8 demona. Na praktičan i razumljiv način, pokazuje izvor grijeha i plod koji grijeh donosi. Iako bi naslov njegovoga nauka mogao sugerirati da govori o demonskim opsjednućima, ipak to nije predmet njegova učenja. Evagrije svoju nauku gradi na temelju Isusove kušnje u pustinji te govori o napastima i demonskim ugnjetavanjima koje imaju za cilj da čovjek zgriješi (Vidi. L. Misiarczyk, Osiem duchów zła i sposoby walki z nimi według Ewagriusza z Pontu, Kraków 2015, s. 9).
Svaki onaj koji ulazi u pustinju odnosno u bilo kakav oblik izolacije, kao Krist, susreće se s iskušenjem koje mu neizbježno dolazi u susret. Taj neizbježni susret sa kušnjama može biti povod za strah svakome onome koji se boji istine o samome sebi, jer tada na vidjelo izlaze naše tamne strane i slabosti. Ipak, s druge strane treba imati na umu da je i sam Krist bio iskušavan i izašao je kao pobjednik. Njegova prisutnost u pustinji kao Boga, daje milost svakome onome tko je s Njim u uskoj povezanosti, da prebrodi napasti.
Svaka kršćanska duhovnost, pa tako i pavlinska, ima jedno te isto načelo djelovanja, a to jest: ”čini dobro, a izbjegavaj zlo”. To načelo nije samo temelj duhovnosti nego i svakoga moralnoga i etičkoga kršćanskoga djelovanja. Nauka Evagrija Pontskog, koja će biti predstavljena, upravo u ovome načelu nalazi svoje uporište i važna je upravo za pavlinsku duhovnost, jer nas vodi do samih izvora iz kojih crpi svoju duhovnu autentičnost, a to je upravo način života egipatskih i palestinskih pustinjaka u prvim stoljećima kršćanstva. Prema predaji koju piše sv. Jeronim, Antun pustinjak pronalazi pred kraj života, svetoga Pavla prvoga pustinjaka, duhovnoga oca pavlinskoga reda. O autoritetu Antuna pustinjaka svjedoči prikaz njegovog života, opisan u djelu Život svetog Antuna Pustinjaka, svetog Atanazija Aleksandrijskoga kao i svjedočanstvo pustinjačkih zajednica koje je okupio oko sebe. U krugu učenika Antuna pustinjaka, nalazili su se Makarije Aleksandrijski i Makarije Veliki, od kojih je Evagrije učio, živeći u egipatskoj pustinji.
Ali ono po čemu je Evagrije poseban u odnosu na svoje učitelje, jest to da je počeo opisivati svoja iskustva duhovnoga života i iskustva drugih pustinjaka te na taj način dao toj duhovnosti konkretnu teologiju pomoću koje je opisivao duhovnu stvarnost. U današnjici kada imamo prijedloge različitih nekršćanskih duhovnosti s pomiješanim pojmovima koji samo zbunjuju, duhovni život koji opisuje Evagrije, stoji kao potpuna suprotnost njima. Dajući konkretne opise duhovnoga života s pojmovima koji nose konkretno značenje, u zbrci koju donosi današnji svijet, daje svijetlo u tami koje nam pomaže u shvaćanju sebe, drugoga i Boga.