Možemo li griješiti mislima? Evagrije Pontski o 8 demona – logismoi? 6. Acedija

„Acedija oslabljuje dušu, a oslabljenje [duše] nema nikakve veze s [čovjekovom] naravi” (De octo spiritibus malitiae, 13.) jer uzrokuje nesklad u samome čovjeku. Upravo zbog toga što demon acedije remeti i zbunjuje čovjekovu narav, Evagrije acediju također opisuje kao: „protivnika istine“ (De malignis cogitationibus, 35.). Acedija oduzima hrabrost čovjeku da se suoči s istinom. Dolazi kao izravna posljedica prethodnih napasti u koje je čovjek pao, srdžbe i žalosti i samim tim zatvara popis demona ili zlih misli koje napastuju voljni pokret duše. Demoni srdžbe i žalosti stvaraju idealnu pozadinu za acediju, jer oblikuju čežnje u smjeru nerealnih ideala.

Ipak, acedija je najspecifičnije stanje upravo zbog toga što preplavljuje čitavo ljudsko biće i pogađa ono za čim čovjek najviše čezne, a to je sreća i radost. Dok su neke od zlih misli više kao neka vrsta kratkotrajnog podražaja, acedija je potpuna suprotnost, ta napast je naporna i dugotrajna. Ona je kao čvor u kojem se isprepliću sve napasti zajedno i ako čovjek padne u nju, teško je rasplesti se, odnosno osloboditi se njezinog utjecaja. Upravo zbog specifičnosti, o acediji se može govoriti i puno duže nego o ostalim napastima.

Sama etimologija pokazuje da ta riječ nema svoj adekvatan hrvatski prijevod, kao u slučaju većine suvremenih jezika, jer se obično prevodi kao lijenost. Slijedeći takav prijevod Katekizam Katoličke Crkve tumači da: „duhovna lijenost dopire dotle da otklanja radost što dolazi od Boga i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2094.). Ali zato intuicija da je acedija zapravo duhovna depresija, najbolje nam približava taj pojam. To je suština problema uzrokovana zlom misli ili demonom acedije.

To je intuicija jednog od najboljih poznavalaca duhovnosti Evagrija Pontskoga, Gabriela Bunge. Svojom interpretacijom on baca svjetlo na daljnje razmatranje acedije. Suština te duhovne depresije očituje se u potištenosti i neodlučnosti u donošenju odluka koje donosi svakodnevnica. Kada bi grčku riječ akēdía (ἀκηδία) pokušali doslovno prevesti, jedan od mogućih prijevoda bila bi ”nebriga”, a – kao negacija i kedia (κηδία) odnosno ”briga”. Ipak ni taj prijevod ne prikazuje u potpunosti sadržaj kojim acedija u stvarnosti raspolaže.

Evagrije kao i svi pustinjski oci onoga vremena, demona acediju također naziva „podnevni demon“ videći upravo u riječima psalma: „ni pošasti što hara o podne“ (Ps 91, 6), njegovu razornu snagu. Kao što podnevno vrijeme u pustinji donosi najveću vrućinu i tjera čovjeka da se skloni u hladovinu, tako i čovjeka zle misli acedije tjeraju da ne prihvati svoju trenutnu egzistenciju i pobjegne u tuđinu. Čovjek istovremeno gubi svaku želju i interes za bilo čim, dok s druge strane čezne za onim čega nema. Jer „jedna žena nije dovoljna za požudnog [muškarca], a za monaha kojim upravlja acedija, nije dovoljna jedna ćelija“ (De octo spiritibus malitiae, 13.). Zanimljivo je to, da i Dante u svom djelu Božanstvena komedija, prolazeći kroz peti krug pakla, vidi one koji su pali od acedije, kako govore: „Tužni bijasmo u slavi sunčanih dana i slatkoga zraka, jer naše srce dim lijenosti zavi“ (Pakao, VII, 121-123.).

Ipak acedija ima mnogo oblika, a zajednički motiv svim tim oblicima je bijeg od stvarnosti ili nemogućnost koncentracije. Ono što karakterizira čovjeka pod utjecajem demona acedije, je trajno nezadovoljstvo, odbojnost, frustracija, gorčina, čovjek čezne za nečim, ali zapravo ne želi ništa. Takav čovjek je ravnodušan, bez želje za životom, obuzet trajnom lijenošću prema svojim obavezama. Ono što je za acediju također karakteristično, je to da u tome stanju angažirano je čitavo ljudsko biće. Razum, volja, osjećaji, nagoni i osjetila zajedno doživljavaju unutarnju turbulenciju i podjelu, koja emanira nevoljkošću prema životu.

Kao sinteza srditosti i žalosti, acedija tjera čovjeka da ne prihvati svoju egzistencijalnu sadašnjost, predstavljajući čovjeku da mu život ide u propast i besmisao. To rezultira nepostojanošću, koja tjera čovjeka da cijelo vrijeme traži nekakvu promjenu na bolji, ljepši, sretniji, lakši život, sa manje truda i znoja. Misao kojom acedija iskušava, je upravo sumnja u autentičnost vlastitog poziva, ma kakav god on bio. Upravo taj prijedlog acedije, želja da se pobjegne negdje u tuđinu, najviše dolazi do izražaja. Neprestano sugerira da treba biti negdje drugdje i da je negdje drugdje sreća i radost. U biti, to je vrsta nekakvoga kukavičluka. Osjećaj praznine i besmisla se pokušava ispuniti na neadekvatnim mjestima.

Zato Evagrije daje sljedeći savjet monasima: „naišavši na ovog demona [acediju] (…) ne napuštaj svoju ćeliju“ (De malignis cogitationibus, 11.). Upravo kad se čovjek nađe u ovakvoj situaciji kada ga napada demon acedije, izlazi na vidjelo snaga ili bolje rečeno slabost volje. Jer parafrazirajući malo prije citirane Evagrijeve riječi, svodimo ih zapravo na smisao: „ostani na mjestu i bori se“.

Acediju se može usporediti sa fatamorganom, koja umornome čovjeku u pustinji prikazuje nekakvo varljivo priviđenje, koje zapravo ne postoji. Do te se prikaze, fantoma, iluzije ni ne može doći, niti iskoristiti blagodati koje pruža, a ipak čovjek čezne za njima. Iluzija acedije usmjerava čovjeka u nestvarnost, laž i nepostojanje, baš kao fatamorgana. Upravo o toj iluziji Evagrije govori: „oči [monaha] podlegle acediji neprestano su usmjerene u prozor, a njegov um zamišlja posjetitelje“ (De octo spiritibus malitiae, 14.). Vjerojatno bi danas rekao da su: „oči redovnika podlegle acediji neprestano usmjerene u smartphone, a njegov um zamišlja nove instagram pratitelje“, jer te nove informacije, nove slike, nove scene, su predmet traženja zadovoljstva.

Stanje acedije nije pogodno za duboku refleksiju nad samim sobom, nego prije za ustrajnost i postojanost. Ali bi zato bilo dobro da čovjek koji primjećuje da s vremena na vrijeme proživljava stanje tromosti, lijenosti, izgubljenosti, nevoljkosti prema obavezama, zapita se: Kako dolazi do toga da se nalazim u takvome stanju? Da li me muče sumnje o smislu postojanja i rada? Kakve imam vrijednosti i motivacije u životu? Gdje je izvor moje frustracije? Tko i na koji način me želi uvjeriti da mi je loše i da tu gdje jesam, neću naći sreću? Suočen s mudrošću Propovjednika, koji kaže: „[Zbog] lijenosti se ugiblju grede, zbog nebrige prokišnjava kuća” (Prop 10, 18) i Mudrih izreka: „Lijenost navlači čovjeku dubok san, i nemarna duša gladuje“ (Izr 19, 15), otkrij izvor koji te vodi u tamu acedije.