Umijeće duhovnog boja

“Naše putovanje iziskuje barem malo nekakve podloge, ili osnovnih elemenata da bismo se mogli snalaziti. U toj našoj osloboditeljskoj pustolovini korisno je biti barem djelomično upućen u umijeće toga boja, koji nije upućen protiv nitijednoga ljudskoga bića, nego naprotiv, u korist svakom čovjeku. Moramo razumjeti tko je neprijatelj i kako nas uznemiruje i nasuprot tome; tko je prijatelj i kako nam pomaže. Stoga valja istaknuti neke stvari koje će nam pomoći razumjeti ispravno kretati se. Zlo koje radi protiv nas očituje se prvenstveno u napastovanju. Podleći zavodljivostima i različitim oblicima napastovanja, čini naš život ružnim.

Zlo i grijesi koje činimo rađaju se iz niza izopaćenih i varljivih podmetanja koja, ako ih prihvaćamo, zarobljuju naš um i osjećaje i navode nas na pogubne putove, kako nas tako i one pored nas. U Katoličkoj Crkvi kojoj radosno pripadamo, o ljudskoj izopaćenosti govorimo u nauku o sedam glavnih grijeha. Tu sistematizaciju pripisujemo Grguru Velikom (540-604), slavnom papi pokretaču mnogih stvari. Taj gorostas povijesti kršćanstva, između ostalih stvari, razradio je temu o sedam glavnih grijeha smanjivši ih upravo na tipičan broj sedam. Moramo voditi računa o jednoj stvari: Grgur Veliki, neučitelj Crkve, odlučio je prikazati razliku među grijesima, a što je bilo dio njegove brige za stado Gospodnje, čime je učinio jedan potez koji moramo objasniti: u brizi za jedno golemo stado kakvo je bilo ono koje je papa Grgur Veliki morao čuvati, bilo je važno protumačiti kakve su bile uobičajene ljudske izopačenosti i nazvati ih po imenu u cilju rasvjetljavanja razuma i upućivanja na različita bojna polja.

Ova je podjela čak i dan danas polazištna točka i u nekršćanskom razmišljanju. Ali ova je po logici stvari definicija ljudskog zla odozdo. Moći definirati vrste grijeha ili unutarnjeg ropstva vrlo je dobra stvar jer služi za stavljanje u žarište vlastitih problema i razlika među njima. Ali to ih ne rješava, nego ih nabraja. Što je grijeh? Grijehom se definira ponavljanje negativnog čina koji postaje navika, a osoba tada stiče habitus iskrivljenog načina ponašanja, upravo grešnoga. Ispraviti grešnu naviku je titanski posao, prvenstveno zato jer grijeh je proces koji dovodi do takvog ponašanja, proces koji ne može biti prekinut od danas do sutra, nego iziskuje potrebu da bude potisnut na različitim razinama. Kad jednom netko prepoznaje da ima onu ili ovu grešnu naviku – manu, kako će se s njom suočiti? Nažalost, općenito, mi nismo predložili drugu tehniku osim da se toj navici suprostavimo te da je nastojimo odstraniti. Drugim riječima, kad prepoznajemo grijeh pokušavamo ga prestati činiti.

Opirem se to grijehu koji je postao moj habitus snagom volje ili nečim sličnim. Kakav je ishod? Stanje trajne napetosti. Životinju, koja je moj grijeh, držim u ogradama moje obveze da ne popustim i živim u neprestanom stanju potiskivanja onog djela mene koji srlja prema zlu i koji svojim snagama moram popraviti. Tada molim, sam sebe izjedam, tražim oproštenje, primjenjujem različite oblike samo-ispravljanja, jer je grijeh neprihvatljiv i ružan. Najizgledniji ishod takve prakse je unutarnja rastrojenost, nesreća, osakaćenost, pa i živčanost te mnoštvo drugih živčanih bolesti. Kad su stvari tako postavljene, Isus Krist nije onaj koji će me spasiti nego moj trud. Ovakva idealistička usmjerenost je promašaj. Isusa se svodi na uzor koji je za nasljedovati i ništa više, dok je Duh Sveti istovjetan s onim Frojdovim super-ego, neki samo proizvedeni nadziratelj koji me redovito šiba iznutra da ne bih prekršio neki propis, držeći me iznutra u kavezu. Ponavljamo: Sv. Grgur Veliki ostavio nam je klasifikaciju, a ne rješenje. Prije njega, u vrijeme – pustinjaka koji su dobro poznavali svijet unutarnje borbe po benediktinskoj tradiciji kojoj je i sam pripadao, istočni monasi od Sv. Antuna pa nadalje, suočili su se, a poslije i razrađivali dimenziju grijeha odozgo. Neki čin prije nego je postao takav prešao je unutarnji put koji je imao početak i ishodište.”

Iz uvoda knjige Fabio Rosini, L’arte della buona battaglia