Možemo li griješiti mislima? Evagrije Pontski o 8 demona – logismoi? Uvod

Kao što sam naslov postavlja pitanje Možemo li griješiti mislima?, odgovor bi stoga bio zasigurno potvrdan, jer kako uči Katekizam Katoličke Crkve: „Grijehe možemo dijeliti na: duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1853.). Taj nauk Crkve proizlazi iz Božjega zakona, koji ne obuhvaća samo vanjsku ocjenu djela s njegovim posljedicama, nego i unutarnja djela sa svojim čežnjama. Također, o tome svjedoči i sam Krist kada kaže: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu“ (Mt 5, 28). Zato Katekizam razvija i istovremeno objašnjava ”grijehe misli” učeći: „Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što naučava Gospodin: »Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka« (Mt 15, 19-20)” (Katekizam Katoličke Crkve, 1853.). Svako zlo i svaki grijeh javlja se najprije u našem umu.                                                        

Čovjek već griješi kada svjesno i voljno prihvaća prijedloge koje mu napasti nude, čak i kada nisu vidljive izvana, odnosno bitna je nakana u ocjeni da li je nešto grijeh ili ne. Jer grijeh je zapravo namjerna zlouporaba svega stvorenoga, što će biti prikazano u ovome tekstu.       Drugi dio naslova predstavlja lik i djelo egipatskoga pustinjaka Evagrija Pontskog, koji će nam pomoći u rasvjetljavanju djelovanja duhovnoga svijeta na čovjeka. Evagrije govori o dinamizmu koji se pojavljuje u ljudskome umu, kojega zovemo napast. Egipatski pustinjak pokazuje da svaka napast ima svoju duhovnu pozadinu koja se upravo pojavljuje u ljudskim mislima. Pristanak na prijedloge i pokrete prema kojima napast vodi, uvodi čovjeka u grijeh odnosno čovjek svjesno prekida svoj odnos s Bogom.                                                                     

Ipak, vrlo je teško govoriti o naravi grijeha i napasti, tako da nam Evagrijeva nauka sigurno nam može dati barem malo svijetla i prikladan odgovor na tu temu, a vjerojatno je još teže pokušati odgovoriti na pitanje zašto griješimo. Jer zdravorazumski gledajući, svjedoci smo da danas u suvremenome svijetu ima pregršt različitih grijeha, koje i sami ponavljamo i aktivni smo sudionici u njima. Osim toga što smo svjedoci slabe i pale ljudske naravi, ono što budi brigu i uznemirujuće je za svakoga onoga tko želi živjeti u odnosu s Bogom, je to, da je grijeh danas besramno populariziran putem široko prihvaćenih društvenih mreža. Promoviranje kratkotrajnog ”sjaja” koji grijeh nudi, vodi sve više ljudi u tamu i besmisao postojanja. Posljedica koja je pogubna poslije svakoga iskustva grijeha, bilo vlastitoga ili nekoga drugoga, a i najdulje ostaje, je sjećanje koje je zapisano u čovječjem umu. Ostaje sjećanje sve do smrti i do zadnjega daha, makar i čovjek živio u milosti Božjoj. Između ostaloga, upravo sjećanja na grijeh, koja se s vremena na vrijeme bude i koja ostaju zapisana u našim umovima, pogodno su tlo demonu za boravište i iskušenje.                                                                                                     

Svako zlo i sve napasti koje navode čovjeka na grijeh svode se na samo jedan jedini cilj, a to je da čovjek svjesno i samovoljno, na svoj vlastiti zahtjev prekine odnos s Bogom i udalji se od njegove ljubavi i spasonosne milosti (S.HiżyckiPomiędzy grzechem a myślą. O ośmiu duchach zła Ewagriusza z Pontu, Kraków 2015, s. 9.). Je li volja Božja da griješimo? Također, zdravorazumski odgovarajući pred Bogom i pred samim sobom: NE! Da li postoji nekakav sistem, koji bi nam pomogao pogledati sustavno sagledati na razvoj i proces napasti, koja se želi realizirati u grijeh i u posljedice to povlači za sobom? Odgovor je da tako nešto postoji i cijeli paradoks je upravo u tome što je egipatski pustinjak Evagrije Pontski u tome uspio: sustavno je promatrao na ono što je samo po sebi apsolutno poremećeno i neuredno (Katekizam Katoličke Crkve, 1849-1851.).                                                                                                      

Jer kako u jednom od svojih pisama govori: „Svatko tko želi krenuti putem kreposti pokušava se ne samo zaštititi od grijeha svojim djelom, već i ne biti kriv mislima. Opomena na grijeh djelom dolazi od Mojsija, a opomena na grijeh mislima zapovijed je našega Spasitelja“ (Epistulae, 8, 3) (Svi orginalni tekstovi Evagrija Pontskoga koji su korišteni i citirani u ovome radu nalaze se na: https://evagriusponticus.net/corpus.htm). Ove riječi egipatskoga pustinjaka upravo su u duhu Isusovih riječi i poziva na savršenstvo, kada govori: „Budite vi, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48). Istovremeno pozivajući na kršćansko savršenstvo, Evagrije ukazuje u zabludu kojoj su živjeli farizeji i koja bi trebala biti strana Kršćanima: „Izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja“ (Mt 23,28).                                                                                                                                  

Grijeh je „poremećeno i neuredno“ stanje, jer kako Katekizam uči: „Ima konkretnih postupaka koje je uvijek pogrešno izabrati, jer je njihov izbor nered volje, tj. ćudoredno zlo“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1761.). Upravo zato riječi sv. Pavla, u koje god doba povijesti živio čovjek, još su uvijek aktualne i nepromjenjive: „Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima“ (Rim 7, 18-23).                                                                           

Zato neka nam rečenica, koju Evagrije izgovara na početku djela Antirrhetikos: „Jer čovjek-monah je onaj koji je odstupio od grijeha djela, a um-monah odstupa od grijeha mislima koje se javljaju u našem intelektu i usmjerava monaha na molitvu u svjetlost Presvetoga Trojstva“ (Antirrhetikos, Prol. 5), posluži kao uvod u izlaganje Evagrijeva nauka o napastima, zlu i grijehu.        

Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka