Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
U dugoj i zanimljivoj povijesti pavlinskog reda posebno prijateljstvo vladalo je između
pavlinskog i kartuzijanskog reda. Iako je taj odnos počeo neobičnom svađom i crkvenim
sudom poglavara pavlina i kartuzijanaca. Naime pavlinski red godinama je postojao u
Mađarskoj i imao veliki broj monaha, koje je bilo teško kontrolirati zbog velike
rasprostranjenosti samostana i rezidencija po cijelom Ugarskom kraljevstvu. Godine 1347.
otvorio se prvi kartuzijanski samostan Sv. Mihaela Arkanđela u Lövöld ili Leweldu pokraj
Ostrogona. Određen broj pavlina pristupio je tom samostanu i tamo nastavio živjeti svoj
redovnički život po pravilu Sv. Benedikta, ne poštujući opomene poglavara i obavezu pravila
Sv. Augustina te pavlinskih monaških zavjeta. Nakon mnogo opomena i bratskih pokušaja
generalni prior pavlina, dužan održavati zajedništvo reda, 1371. godine dao je pred
metropolitarnim sudom i nadbiskupom Tomasom Telegdi u Ostrogonu podići tužbu protiv
priora kartuzije u Lövöld koji je prema njegovim riječima bespravno primao pavlinske
redovnike bez dozvole pavlinskih poglavara. Zavjeti su bili neopozivi i ako su položeni
vječni zavjeti jednoga reda ne mogu se promijeniti na zavjete druge redovničke zajednice.
Situacija je bila potpuno komična, jer je i sam prior kartuzije bio bivši pavlin Andrija. Spisi
ove iznimne sudske rasprave i zaključci presude sačuvani su do danas i svjedoče o djelovanju
srednjovjekovnih crkvenih sudova u Ugarskoj.
Našavši se u teškoj situaciji metropolita je donio sud u korist pavlinskog reda zabranjujući
daljnje prelaženje kartuzijancima, ali i ne naređujući povratak odbjeglih monaha pavlinskom
redu. Kao razlog zabrane naveo je činjenicu da je jedina razlika između pavlina i
kartuzijanaca to što kartuzijanci ne jedu meso, dok pavlini jedu meso, ali imaju samo dva
skromna obroka. U šutnji, boji habita, grubom i neudobnom načinu života, poslušnosti
pravilu, redovničkim zavjetima, zajedničkim i pojedinačnim molitvama nije bilo razlike.
Zabrana nije bila dugoga vijeka, jer nakon opetovanih pokušaja i rasprava papa Bonifacije IX
izdaje 1401. godine svečano pismo – bulu. Taj dokument ozakonio je neobičan privilegij:
povlasticu prelaska pavlina kartuzijancima i obrnuto samo s dozvolom poglavara, bez da se
konzultira Sv. Stolica. Takva dozvola iznimka je u srednjovjekovnoj pravnoj povijesti.
Nakon toga papa Eugen 1. travnja 1436. godine potvrđuje duhovno zajedništvo i pravo
prelaženja iz jednog reda u drugi već rečenim procedurama, pojačavajući izopćenjem onoga
pavlina koji bi napustio samostan i prešao u neki drugi red, s iznimkom kartuzijanskog reda.
Posljednja bula privilegija koje su se ponavljale svakih nekoliko generacija po ondašnjim
običajima bila je ona pape Aleksandra VI, koji je 5. travnja 1499. potvrdio prijašnje
povlastice i naglasio dužnost ostrogonskog nadbiskupa da čuva redovničku disciplinu te da
smije posegnuti i oružanom rukom ako se koji pavlin ili kartuzijanac dozvoli napustiti red. S
vremenom se između pavlina i kartuzijanaca razvila primjerena bratska suradnja te su
daljnjim bulama i dekretima podijeljene duhovne povlastice jednoga i drugoga reda i prelasci
su se nastavili do 1555., kada su Turci uništili posljednju kartuziju na Ugarskom tlu. Nakon
toga nisu zabilježeni podaci o korištenju te bule, jer se pavlinski red u srebrenom poslije
turskom razdoblju udaljio od početnih pustinjačko – cenoitskih ideala.
Vjerojatno prelasci od pavlina kartuzijancima nisu imali toliko veze s mržnjom prema mesu
kojega su pavlini jeli uistinu vrlo rijetko, niti ljubavlju prema vegetarijanskoj prehrani
kartuzijanaca, koliko pastoralnom otvorenošću pavlinskih samostana u kojima su tih godina
počeli prevladavati klerici zamjenjujući prijašnji poredak većinski bratske, ne svećeničke
zajednice. Već bula pape Martina V od 1. lipnja 1417. dopušta pavlinima ispovijedanje i
propovijedanje u njihovim samostanskim crkvama, sukladno dozvoli poglavara u one dane
kada je samostanska crkva otvorena za vjernike. Upravo ta otvorenost na vjernike je
potaknula one pavline koji su željeli isključivo samotnjački život na prelazak u podjednako
strogi ali zatvoreniji kartuzijanski red. Dok se kartuzijanci nisu nikada u gotovo 1000
godišnjoj povijesti reformirali, pavlini su upravo suprotno doživjeli evoluciju od zatvorene
kontemplativno pustinjačke zajednice, do današnje otvorene semi kontemplativne te
pastoralno osjetljive zajednice.