Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Iako izvori pridaju veliku važnost biskupu Bartolomeju le Grosu, on se u cijeloj priči osnivanja pavlinskog reda našao slučajno, ili točnije providonosno. Rodio se kao mlađi sin u plemićkoj obitelji u francuskoj pokrajini Bretaniji. Posvećen Bogu od djetinjstva pristupio je školovanju u poznatom benediktinskom samostanu Cluny koji je tada brojao ogroman broj učenih monaha. Školovan u jednom od najboljih znanstvenih sjedišta, kao poslanik istoga samostana sudjelovao je u radu IV. Lateranskog sabora (1213. – 1215.) u Rimu. Našavši se u delegaciji za vjenčanje kraljice Jolande s kraljem Andrijom II u srednjovjekovnoj Ugarskoj 1216. godine, ostaje ondje u svojstvu kraljevog savjetnika. Godine 1219. dobiva čast biskupa Pečuha nakon smrti biskupa Kalana. Na početku nije bio dobro prihvaćen kao stranac, redovnik benediktinac i premlad čovjek, imao je manje od 30 godina. Starodrevna biskupija nosila je ime Pečuh što od “pet čuh“ znači pet crkava, na latinskom Quinque Ecclesie. Zato se u pavlinskoj historiografiji naziva Bartolomej biskup Pet Crkava. Za vrijeme njegovoga upravljanja biskupijom pustinjacima okupljenima oko crkve Sv. Jakov na gori Patacs (Patač) daje pravilo života što se smatra priznanjem i utemeljenjem. Njegov čin višestruko je zanimljiv jer je kao član IV. Lateranskog sabora znao da se ne smije osnivati nove redovničke zajednice. Odluka sabora naređivala je da sve zajednice koje budu nastajale u budućnosti nakon 1215. godine trebaju naći mjesto u postojećim redovničkim zajednicama, ili biti ukinute.
To pokazuje da je u zajednici okupljenoj u više samotišta povezanih s samotištem – eremitorijem Sv. Jakova prepoznao originalnu zajednicu koja se nije mogla povezati s postojećim redovničkim zajednicama. Nakon šest godina promatranja zajednice daje jednostavno pravilo koje je istovremeno i priznanje zajednice. Ono što je prevagnulo da je priznao zajednicu Sv. Pavla Prvog Pustinjaka je pozivanje prvih pavlina na pustinjačku tradiciju i pustinjačku baštinu koja je postojala od Sv. Pavla Prvog Pustinjaka i koja ima svoj kontinuitet u zajednicama pustinjaka. Prvi pavlini pozivali su se da su direktni nasljednici učenika prvih pustinjaka, što su lako dokazali širenjem monaškog pokreta srednjovjekovnom Europom. To u historiografiji zovemo protoeremitska teorija. Druga zanimljivost koja potvrđuje prvu je da biskup, sam benediktinac, nije učinio prve pavline benediktincima. Moguće je da je pokušao učiniti ih benediktincima dajući im pravilo Sv. Benedikta, ali o tome nema dokaza. Očito je zajednica već tada imala takvo uređenje i posebnosti, navike i praksu svakodnevnog života koja je znatno odudarala od pravila Sv. Benedikta. Ipak, sebi za utjehu je biskup stavio u pravilo obavezu molitve i rada. Tako u drugoj rečenici pravila ističe da braća trebaju živjeti skromno i pobožno svakodnevno radeći i uzdržavajući se radom svojih ruku. To pravilo odredilo je prvu zajednicu pavlina kao prva službena potvrda Crkve. Tako brata Antuna imenuje priorom, a samotište čini samostanom, uvodi sivo smeđi habit. Uvodi ili potvrđuje svakodnevno razmatranje Sv. Pisma, zajedničke molitve, čitanje (duhovno štivo), postove, pokorničke čine. Za cilj života pustinjaka stavlja sazrijevanje u ljubavi i postizanje vječne mudrosti. Ne spominje časoslov, kao liturgijsku molitvu crkve što daje naslutiti da su prvi pustinjaci bili nepismeni, za što nema dokaza.
Za vrijeme biskupstva do 1247. godine, kada se povukao s mjesta biskupa, služio je kao delegat a laetere, poslanik Sv. Oca Pape, ali i Ugarskih kraljeva u delikatnim političkim misijama. Cijelo vrijeme dok je bio biskup bio je podupiratelj i organizator pustinjaka koji čine osnivače pavlinskog reda. Zbog diplomatskih misija nije neprestano prebivao u svojoj biskupiji. Preminuo je 1254. godine u svome rodnom dvorcu u Francuskoj Bretaniji.
Biskup Bartol postao je tako suosnivač pavlinskog reda i na njegovo pravilo su se prvi pavlini rado pozivali. Upravo je nevjerojatno kako je upravo osoba IV. Lateranskog sabora koji je zabranio utemeljivanje novih redovničkih zajednica utemeljio samostan u svojoj biskupiji. Ta iznimka je u kasnijem afirmativnom razdoblju pavlina mnogo pomogla prvim pavlinima, a pavlinski red smatra ga prvim konfratrom – subratom bez monaških zavjeta.