Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Lik Evagrija Pontskog važan je za monašku duhovnost jer je prvi počeo pisati duhovna iskustva vjere prvih monaha. Zapadna verzija onoga što je filozof pustinje pisao i naučavao, uočljiva je u liku Ivana Kasijana, koji je praktički s nekim pojmovnim promjenama prepisao ono što je Evagrije naučavao. Stoga ono što razumijemo pod pojmom molitva i što se u tom činu događa opisano je u tekstovima Evagrija, koji primjećuje da se do susreta s Bogom dolazi u tri koraka:
Prvi korak je askeza (askezis – vježba) ili drugim riječima jednostavno rečeno vježba. Kao što sportaš svakodnevno trenira i na takav način usavršava sebe, podiže svoje sposobnosti na višu razinu, tako i grešne misli, napasti (logismoi) – tj. ono što čovjeka čini tromim, askezom se udaljava iz svoga srca – misli i priprema mjesto za milost Božju. Pod pojmom askeza spontano shvaćamo da su to stvari kao što su post, bičevanje, neugodno odijevanje ili nekakvo hodočašće. Sve te prakse dobro shvaćene jesu askezom, jer naglašavaju da ugoda nije smisao i najvažnija stvar u životu, čak može i štetiti duhovnom životu.
Čovjek ako želi ustrajati u duhovnom životu, na neki način nemože biti u praznome hodu. Prazan hod dobra je podloga za duhovnu lijenost koja čini čovjeka podložna svakoj napasti. Stoga osim tih starih praksi, isto tako dobre su i “moderne” kao što je bavljenje sportom ili konkretan fizički rad. Fizičkim umorom čovjek čisti svoje tijelo, osjetila i strasti ili ono što razumijemo kao čežnje. Tu dolazimo i do problema koji se zove Božja milost i na koji način ona djeluje u ljudskome životu što su očevi pustinje uvijek shvaćali na način, da čovjek mora dati sve od sebe i Bog daje sve od sebe. Čovjek mora dati nešto od sebe, element aktivni (askeza), a element pasivni je da Bog daje i nadopunja ono što nedostaje. U tom međusobnom trudu dolazi do međusobne suradnje čovjeka i Boga u postizanju svetosti.
Slijedeći korak u hodu prema Boga je ispravan – zdravorazuman način gledanja stvarnosti i stvorenih stvari da bi znali kontemplirati duhovne stvari. Fizike ili kontemplacija stvorene stvarnosti, znači shvatiti ono što je stvoreno i kako funkcijonira ono u mojoj okolini. Počevši od poznavanja prirodnih zakona, građe tvari i pojava u prirodi, poznavanja tradicije koje prenose vrijednosti pa sve do poznavanja ljudske psihe osobina i karaktera. Sva ta stvorena stvarnost ima svoja pravila koja treba shvatiti i poštovati. Kao što poštujemo zakon fizike – sile trenja i mijenjamo ljetne gume na automobilu stavljajući zimske kada dolazi jesen, jer postoji opasnost od proklizavanja vozila na cestama natopljenim vodom. Zakon sile trenja je zakon kojega svaki vozač poštuje. Na neki način treba se upoznati sa uputstvima za korištenje svega što je stvoreno. Za duhovni život možda valja posebno naglasiti kako funkcijoniraju zakoni psihičkog života iako ne smije se zanemariti i sve ostalo.
Tek na kraju Evagrije govori o poslijednjem koraku kojega naziva Teologike i kojega obično povezujemo s molitvom. Kontemplacija nestvorene stvarnosti tj. pronicanje u Božji naum, kada čovjek bez pomoći slika i materije susreće se s Bogom. Posljednji korak molitve daje nam gledati na stvarnost Božjim očima. Ovaj korak molitve otkriva nam svrhu postojanja s obzirom na vječnost, a ne samo s obzirom na vremenitost kao u drugom koraku. Duhovno stanje u kojem je čovjek skoncentriran samo na ono što je dio nebeske stvarnosti. Prva dva koraka pokazuju nam da toliko koliko dobro razumijemo stvarnost stvorenu, lakše dolazimo do stvarnosti Božje. Također na neki način kristalizira nam se da je i sama molitva susret s realnošću onakva kakva jest. Nikako molitva nije bježanje od stvarnosti i onoga što se realno događa, već suočavanje s njom u Božjoj prisutnosti