Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Kad su redovnici sv. Pavla Pustinjaka došli u Sv. Petar (1459.) zatekli su, sukladno tradiciji, svega sedam obitelji koje su vjerojatno bile koloni benediktinaca. Sinovi sv. Pavla Prvog Pustinjaka su se, kako u liturgijskom tako i u ostalom javnom životu, služili latinskim i hrvatskim jezikom, a u pismu latinicom i glagoljicom. Povezano s tom jezičnom i uopće kulturnom činjenicom, promatrajući Supetaršćinu etnički, bila je to sredina mahom naseljena hrvatskim stanovništvom.
Vascotti idilično opisuje kako su ovi redovnici posebnim marom obrađivali prostrani vrt u kojem su osim raznih aromatskih trava i cvijeća, uzgajali kruške, breskve, smokve, jabuke, trešnje, bademe, marelice, nešpole, lijesku, vinovu lozu. Citirani autor navodi i to da je voće iz toga pavlinskoga vrta bilo na glasu u cijeloj regiji. Supetarski su pavlini, prema ocjeni Vascottija, bili naklonjeni siromasima dijeleći im bogatu milostinju. Dopuštali su im da svoje životinje hrane žirom po pavlinskim šumama. Siromasima su dodatno dopuštali da nakon mise odlaze na pavlinske njive uzeti si hranu, a nakon berbe grožđa da prikupe za svoje potrebe ostatak grožđa i voća.
Premda u počecima Reda pavlini nisu imali organizirano školstvo za svoj redovnički podmladak, već sredinom 14. stoljeća opaža se nastojanje da se unutar samostana organizira knjižnica za poduku braći. Naredno stoljeće Red se počinje sustavnije brinuti o nastavi pa je središte samostana bila ne samo kapela, već i knjižnica smještena u sredini samostana pokraj crkve. Nasljedivši benediktince koji su imali razvijeno školstvo, preuzeli su i oni takvu organizaciju redovničkog života. Vrata svojih škola otvarali su, osim budućim redovnicima, ujedno i djeci plemićkih i građanskih obitelji.
Na području Istarskog poluotoka pavlini su tijekom povijesti imali šest samostana i rezidencija za koje su se brinuli. Osim samostana u Sv Petru u Šumi, povijesni je zajamčen samostan Blažene Djevice Marije u Čepiću, rezidencija i samostan Blažene Djevice Marije Klavaru podno Plomina, rezidenciju sv. Marije u Koruni kraj Kringe, samostanska kuća sv. Siksta pokraj Barata te samostan sv. Elizabete kraj Motovuna. U 18. stoljeću postojala je i jedna administrativna cjelina: Istarska i Vinodolska pavlinska provincija za područje Senjske biskupije i Istre.
Gornji tekst izvadak je iz članka E. Orbanića, Pavlini, župa i Gospa Čenstohovska: Sveti Petar u Šumi tijekom 18. stoljeća, u: Zbornik u čast Stipana Trogrlića