Frater Georgius Eremita

Bilo bi teško izlučiti jednoga pavlina u dugoj povijesti pavlinskog reda koji bi bio najvažniji
ili najutjecajniji, ali svakako možemo izlučiti onoga koji je obnašao najviše državne i crkvene
službe: kardinala nadbiskupa i regenta Jurja Utišinovića Martinuševića. Najviše pozicionirani
pavlin u povijesti bio je upravo hrvat Juraj Utišinović Martinušević. Njegov osebujan lik
ostao je zapažen u narodnoj predaji kao i u historiografskom radu kroz minula stoljeća.
Kompleksan, originalan i očaravajući lik i danas budi divljenje, jer ništa u njegovu životu nije
bilo jednostavno. Kao nadbiskup – kardinal i namjesnik države, vrhovni sudac, regent i
kancelar uvijek se oblačio u pavlinski habit te se nikad nije odjenuo grimizom ili purpurom.
Naime za pavlinske biskupe bilo je i uobičajeno da nastave nositi pavlinski habit i bradu bez
obzira kakvu službu vršili. U uspomeni mađarskog naroda ostao je zapamćen kao barat
Gergely, što znači brat Juraj, kako se potpisivao uvijek sad latinski (Frater Georgius Eremita),
sad hrvatski, sad mađarski. Rođen je u obiteljskoj utvrdi Kamičak nad rijekom Krkom 1482.
godine. Tu je međutim proveo tek nešto više od osam godina života. Od početka njegov život
je bio pun neobičnih situacija, tako da je od rodne kuće otišao u službu ugarsko – hrvatskog
kralja Matijaša Korvina. Kao mladić se radije potpisivao majčinim prezimenom nego očevim,
što je jako neobično. Njegova majka bila je iz plemenite obitelji Martinuzzi. Svoju karijeru
počeo je kao običan vojnik i uskoro postao časnik, a dogurao je do položaja zapovjednika
konjaništva kneza, i kasnijeg kralja Ivana Zapolje, ali to nije moglo ispuniti njegovo srce.
Poslije jedne krvave bitke napustio je vojsku razdijelio svoje imanje siromasima i u dobi od
22 godine pokucao na vrata pavlinskog samostana Sv. Lovre kod Budima, da tamo ostane kao
pavlinski monah. Za taj je samostan Sv. Ivan Kapistran nekoliko godina ranije rekao: ako
želite vidjeti anđele odite u samostan Sv. Lovre pod Budimom. Brojan samostan imao je
chorus perpetuuus – stalni kor u kojem se danonoćno izmjenjivala molitva časoslova
pavlinskih redovnika.

Međutim nije mu bilo dano ostati skromnim redovnikom kako je to želio, i koliko god bježao
od službi i časti najveće su ga zapale. Nakon završenog školovanja što za njega nije bilo lako,
jer nije imao dobro školovanje prije stupanja u red, zaređen je za svećenika oko 1520. godine.
Naučio je govoriti i pisati čak šest jezika. Ubrzo nakon svećeničkog ređenja poglavari
uočavaju njegove sposobnosti i zdravu pobožnost te ga šalju na osjetljivo mjesto poglavara
samostana – utvrde na Jasnoj Gori u Poljskoj, danas generalnog samostana pavlinskog reda.
Nakon isteka mandata i dobre službe imenovan je priorom samostana novicijata Sv. Marije u
Ladi na rijeci Šaju u današnjoj Mađarskoj. Za poglavare formacijskih samostana birali su se

najuzorniji redovnici. Kao poglavar samostana novicijata u Ladi na Šaju postao je kraljev
tajnik i ispovjednik, kancelar. Kao prijatelj i suradnik kralja Ivana Zapolje našao se u vrtlogu
političko – strateških spletki u kojima se odlično snalazio, ali koje nećemo ovdje pretresati.
Godine 1534. postao je nadbiskupom Velikog Varadina (Nagyvárad).
Nakon smrti kralja Ivana Zapolje postao je brat Juraj locum tenens thesaurarius, episcopus et
iudex generalis te skrbnik maloljetnoga sina Ivana Zapolje: Sigismunda. Tako se u rukama
skromnog u svojim očima bijelog brata našla cjelokupna državna, vojna, financijska, sudska i
crkvena vlast Hrvatsko – ugarskog kraljevstva. To je presedan za koji mi nije poznato da je
nastupio ikada u povijesti. Još veće iznenađenje je kako je skromni brat odlično upravljao
državnim i crkvenim poslovima, te bio omiljen među pukom. Odbijao je turske napade,
ujedinjavao zemlju, bdio nad odgojem kraljeva sina, te vodio vojne sukobe u kojima je uvijek
pobjeđivao. Seljaci i kmetovi su u njemu imali svoga zaštitnika i pomoćnika te pravednog
suca, a visoko plemstvo vođu i protivnika. Na svojim visokim službama nije zaboravio svoju
redovničku zajednicu već se brinuo za ono najvažnije i posljednje što bi se od njega
očekivalo: preuređenje, redakcija, potvrda i tisak misala pavlinskog obreda u Veneciji 1537.
godine o svom trošku. Trudio se i oko pavlinskog obrednika, ali nije ga uspio dovršiti. Na
tako visokim službama (s)našao se u tipično dvorskim spletkama i prevratima, državničkim
problemima, crkvenim dogmama i protureformacijskom pokretu. U svemu je ostao vjeran
evanđelju i svojoj savjesti. Oblačio se isključivo u grubi pavlinski habit te nosio pavlinsku
kabanicu koju bi po ondašnjem običaju dao preliti voskom da se ne smoči. Obično je spavao
na podu i među svojim vojnicima, nije priznavao povlastice svoga položaja. Postavši
kardinalom nikada se nije obukao u kardinalsko ruho. S velikom pažnjom i pobožnošću je
molio svakodnevni časoslov, krunicu BDM, te što tada nije bilo uobičajeno; svaki je dan
služio Sv. Misu.

Suvremenici bilježe da je obdržavao crkvenu stegu, postove, posebno ističu
da je redovito molio časoslov, revno je propovijedao i bio je dobar ispovjednik.
Njegova smrt u dvorcu Alvinc u prosincu 1551. godine bila je specifična jednako kao i
njegov život. Suvremenici su ga optužili i oklevetali kao željnoga vlasti i onoga koji će
preuzeti vlast kralja u kraljevstvu i kad kralj bude punoljetan. Zasmetavši kao pre utjecajan
čovjek, njegovo ubojstvo naručeno je od strane austrijskog cara Ferdinanda Habsburga. U
naznačen dan njegov tajnik zario mu je nož u leđa dok je čitao dopise i pisma.

I tako uboden nožem u leđa uspio je udaviti golim rukama svoga ubojicu, te ustrijeliti kuburom dva njegova
pomoćnika prije nego li je preminuo od sljedećih hitaca urotnika. Posljednje riječi bile su mu
Isuse, Marijo. Nakon što je 70 dana ležao mrtav na podu, jer ga nitko od Habsburških pristaša nije htio sahraniti, njegovo tijelo odnijeli su kanonici kaptola njegove biskupije. Na njegovom
grobu nije istaknuto njegovo ime, što svjedoči koliki je bio strah pred njegovim
neprijateljima. Na nadgrobnom kamenu je urezano: Omnibus moriendum est (svi moraju
umrijeti). Njegova smrt opjevana je među Mađarima mnogim pjesmama i pričama. Takav
život i smrt opomena je pavlinima da se ne pačaju u politiku.

fr. Gaudencije Vito Spetić OSPPE

Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka