Čine sve da ljudima ogade monaški život, tvrdeći da je težak i neugodan, i smetaju onima koji tako žive.

Prije svega, treba znati da se demoni nazivaju demonima ne zato što su tako stvoreni. Jer Bog nije učinio ništa što je zlo. I bili su dobri, ali su otpali od nebeske mudrosti i kasnije lutali po zemlji. Zaveli su pogane svojom maštom, a zavideći nama kršćanima, sve pokreću, želeći nas spriječiti da uđemo u nebo, da ne uđemo odakle su oni pali. Stoga treba puno moliti i prakticirati askezu kako bi netko tko je primio dar razlikovanja duhova po Duhu mogao saznati što ga se tiče, koji su od njih manje zli, koji su gori, o čemu se tko od njih brine i kako se svaki od njih može savladati. Jer mnogo je njihovih lukavstava i zamki. Poznavao ih je sveti apostol i njegovi drugovi, jer su govorili: Ta znamo njegove namjere (2 Kor 2, 11). Ali mi, jer smo njima u iskušenju, trebali bismo pomagati jedni drugima. Pa ja, jer imam više iskustva s njima, govorim vam kao što vam govorim vlastitoj djeci.

Kad vide kršćane, osobito redovnike, koji se bore i napreduju u krepostima, prvo im počnu postavljati zamke. Ove zamke su nečiste misli. Ne trebamo se bojati njihova utjecaja. Uz molitve, postove i vjeru u Gospodina, oni će odmah propasti. Ali čak i ako padnu, neće odustati i odmah se zlonamjerno i prijevarno vratiti. Ako ne uspiju prevariti srce svojom otvorenom i nečistom željom, napast će na drugi način. I plaše ljude, izazivajući obmane, pretvaraju se i glume žene, divlje životinje, vodozemce, divove ili gomile vojnika. Ali tih se ukazanja svejedno ne treba bojati. Oni su ništa i vrlo brzo propadnu, pogotovo kad se netko učvrsti vjerom i znakom križa. Izdržljivi su i vrlo drski. Jer čak i ako izgube na ovaj način, opet napadaju drugačije. Pretvaraju se da proriču i predviđaju budućnost, čine se tako velikima da dosežu krov, a vrlo su široki, tako da one koje nisu mogli prevariti svojim mislima, varaju takvim iluzijama. A ako nađu dušu osiguranu vjerom i mislima punim nade, onda dovode svoga vladara.

I reče da se često pojavljuju poput đavla, kojega je Gospodin pokazao Jobu, govoreći: Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu. Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču. (Job 41,10-13). Pojavljujući se u ovom obliku, gospodar demona je zastrašujući, kao što sam rekao. Zli govori strašne stvari, kao što je Gospodin ponovno otkrio Jobu: Poput slame je za njega željezo, mjed je k’o drvo iscrvotočeno. (Job 41,19)… Ali opet, ne trebamo se bojati njegovih zabluda i paziti na ono što govori. Jer on laže i ne govori ništa istinito. Iako se usuđuje govoriti velike i strašne stvari, Gospodin će ga povući kukom, kao što bi stoci provukao uzdu kroz nozdrve, kao što bi odbjeglom robu probušili nos i izboli usne prstenom. I dat će nam ga Gospodin kao vrapca da se s njim igramo. On leži, a s njim i zlodusi, baš kao škorpije i zmije po kojima mi kršćani moramo gaziti. Znak toga je da i sada živimo suprotno tome. Jer onaj koji se hvali da će isušiti more i zavladati svijetom ne može sada spriječiti vaš asketizam, niti vas ja, koji govorim protiv njega, mogu spriječiti u bavljenju asketizmom. Zato nemojmo paziti na ono što on govori, jer on laže, i ne bojmo se njegovih ukazanja, jer su i ona lažna. Jer u njima nema svjetla istine, nego najava i slika vatre koja im je pripremljena, u kojoj će gorjeti i kojom pokušavaju ljude zastrašiti.

Nema veze što se pojave, jer brzo nestanu. Oni ne štete niti jednom vjerniku, ali sa sobom nose sliku vatre koja će ih proždrijeti. Stoga ih se ne treba bojati. Jer milošću Gospodnjom sva su njihova djela ništavna.

Podmukli su i spremni transformirati se u bilo što i mijenjati oblike. Tako često, a da se ne pojave, pretvaraju se da pjevaju psalme i prisjećaju se fragmenata Svetoga pisma. Događa se i kad čitamo da odmah kao jeka ponavljaju pročitano. Često nas, dok spavamo, probude na molitvu, i to stalno čine, da bi nam na kraju uopće ne dali zaspati. Ponekad se pojavljuju kao redovnici, prave se da govore mudro, kako bi zavarali sličnim likom, a one koji se u njih zaljube vuku gdje god žele. Međutim, ne trebamo obraćati pažnju na njih, ni kada nas bude na molitvu, ni kada nas savjetuju da nikako ne jedemo, niti kada nas optužuju i vrijeđaju u našim stvarima koje su nekada znali. Jer oni to ne čine iz razboritosti ili radi istine, nego da čiste dovedu do očaja. Govore da je asketizam beskoristan, čine sve da ljudima ogade monaški život, tvrdeći da je težak i neugodan, i smetaju onima koji tako žive.

Prorok kojeg je Bog poslao smatrao ih je nesretnima i rekao: Jao onom tko bližnjeg navodi na piće,
ulijeva otrov dok on pije (Hab 2,15). Takvi postupci i misli uništavaju put koji vodi do vrline. Uostalom, i sam Gospodin, kada su demoni govorili istinu (jer su zaista govorili: Ti si Sin Božji), začepio im je usta i zabranio im da govore, da ne bi zajedno sa dobrim sijali i zlo sjeme i navikli bismo se da na njih nikad ne obraćamo pažnju, čak i kad bi se činilo da govore istinu. Jer budući da imamo Pismo i slobodu od Gospodina, neprilično je da nas poučava đavao koji se nije držao svoga mjesta, nego izmišlja jednu stvar za drugom. Dakle, čak i ako govori o onome što je napisano u Pismu, Gospodin mu zabranjuje, govoreći: Grešniku Bog govori: Zašto nabrajaš moje zapovijedi i stavljaš moj zavjet na svoja usta? (Ps 50,16). Jer oni čine mnogo stvari, i govore, i galame, i pretvaraju se, i prave zabunu, da prevare proste. Vrište i kucaju, bezumno se smiju i zvižde. A ako nitko ne obraća pažnju na njih, na kraju plaču i jauču jer su poraženi.

Tako je Gospodin, kao Bog, ušutkao zle duhove. Mi, učeći od svetaca, trebamo postupati poput njih i nasljedovati njihovu hrabrost. A oni to vidješe i rekoše: Dokle god je bezbožnik protiv mene, nijem sam, šutim, lišen sreće (Ps 39,2-3). I dalje: I ne čujem – kao gluh; a ja sam kao nijem koji ne otvara usta. I postadoh kao čovjek koji ne čuje (Ps 38,14-15). Zato ih nemojmo slušati, jer oni su naši neprijatelji, niti im se pokoravajmo kada nas probude na molitvu ili govore o postu. Obratimo radije pozornost na cilj askeze, i nećemo se od njih prevariti, jer oni sve čine prijevarom. Ne treba ih se bojati ni kad vam se čini da napadaju, ni kad vam prijete ubojstvom. Slabi su i ne mogu učiniti ništa osim prijetnji.

Već sam o tome govorio, a sada ne oklijevam reći više o tome. Podsjetite se na ovo zbog vlastite sigurnosti. Dok je Gospodin bio ovdje, neprijatelj je pao i njegova je snaga oslabila. Budući da nema moći, pali tiranin ne ostaje smiren već prijeti. Neka svatko od vas razmisli o tome, i moći ćete prezirati zle duhove. Da imaju tijela kao što mi imamo, mogli bi reći: “Kada se ljudi skrivaju, mi ih ne nalazimo. A kad ga pronađemo, činimo štetu.” Da smo se sakrili, ne bi nas mogli naći – vrata bi im bila zatvorena. Ali oni nisu kao mi, mogu proći kroz zatvorena vrata i posvuda su u zraku, a prvi od njih je vrag. Oni žele zlo i spremni su na zlo, kao što je rekao Spasitelj: On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. (Iv 8,44). Živimo i djelujemo sve suprotno od nje, pa je jasno da ona nema nikakvu moć. Njima ne smeta naše mjesto u zavjeri, niti nas vide kao prijatelje da bi nas mogli poštedjeti, niti vole ono što je dobro da bi mogli poboljšati sebe, već su zli i žele nauditi onima koji vole vrlinu i pobožnost. A kako ne mogu ništa, ne rade ništa osim prijete.

Jer da mogu, ne samo da bi pokušali, nego bi odmah i učinili nešto loše, uvijek spremni učiniti, pogotovo protiv nas. Kad bi imali moć, ne bi dopustili da itko od nas kršćana živi; ali strah je Božji mrzak grešniku (Sir 1,25). Budući da ne mogu ništa učiniti, radije štete sami sebi jer nisu u stanju ostvariti nijednu od svojih prijetnji. Da bi se prevladao strah od njih, također se mora uzeti u obzir da, kada bi imali moć, ne bi dolazili u skupinama, stvarali duhove ili varali mijenjajući oblik. Dovoljno bi bilo da samo jedan dođe i radi što može i hoće. Svatko tko ima moć ne uništava pomoću iluzija ili plašenjem gomile, već odmah koristi svoju moć da čini što želi. Ali zli duhovi, jer ne mogu ništa učiniti, kao da igraju na pozornici, mijenjaju oblike i plaše djecu slikama mnoštva i figura. Najviše su žaljenja vrijedni jer se čine slabima. Ali pravi anđeo kojeg je Gospodin poslao protiv Asiraca nije imao potrebe za gomilom ili vanjskim izgledom moći, niti je dizao bilo kakvu buku ili galamu, već je jednostavno uništio odjednom sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Zli duhovi, budući da nemaju moći, pokušavaju zastrašiti ljude zabludama.

Ako netko razmišlja o priči o Jobu i pita: „Zašto je đavao došao k njemu i učinio mu sve te stvari? Oduzeo mu je sve što je imao i udario ga teškom ranom, neka nauči da nije đavao taj koji ima vlast, nego Bog, na njegovu molbu, predao mu je Joba. Bez sumnje, vrag nije mogao ništa učiniti sam. Tek kada je zahtijevao i dobio što je tražio, to je i učinio. Dakle, neprijatelja treba prezirati, jer iako je htio, nije mogao ništa protiv jednog pravednika. Da može, ne bi morao tražiti. I tražeći ne jednom, nego dva puta, pokazao je da je slab i da ne može ništa učiniti. I ne čudi što protiv Joba nije mogao učiniti ništa, jer ne bi mogao učiniti ništa svojim stadima da Bog to ne dopusti. On nema moć ni nad svinjama. Kako je zapisano u Evanđeljima, demoni su molili Gospodina govoreći: Uđimo u svinje (Mt 8,31; Mk 5,12; Lk 8,32). Ako nemaju moći nad svinjama, nemaju moći ni nad čovjekom koji je stvoren na sliku Božju.

Samo se Boga treba bojati, a ostale zanemariti i s njima ništa imati. Nego, kad oni rade takve stvari, posvetimo se još više asketizmu. Jer veliko oružje je pravedan život i vjera u Boga. Boje se posta asketa, njihovog bdijenja, molitve, blagosti, mira, nenaglaska na novcu, nedostatka taštine, poniznosti, ljubavi prema siromaštvu, milostinje, nedostatka gnjeva, a iznad svega, strahopoštovanja prema Kristu. Zato čine sve da ih nitko ne pogazi. Jer oni znaju da je Spasitelj Gospodin dao milost kršćanima govoreći: Evo, dao sam vam vlast da gazite na zmije i škorpije i nad svom silom neprijateljskom (Lk 10,19).

Iz životopisa Sv. Antona Pustinjaka kojega je napisao Sv. Atanazije Aleksandrijski