Vrijednost pustinje

Na mrežnoj stranici Hrvatske redovničke konferencije izašao je zanimljiv dokument preveden na hrvatski jezik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života pod nazivom „Oblik pustinjačkoga života u mjesnoj Crkvi“. Iako je dokument upućen „na osobit način pustinjacima i pustinjakinjama koji pod vodstvom dijecezanskoga biskupa opslužuju oblik života koji im je vlastit” (1), može poslužiti u svom izlaganju također kao smjernica u proživljavanju monaške duhovnosti, a naročito vezane uz pavlinski red koji na poseban način baštini tradiciju pustinjskih otaca. Dokument citira tradicijonalna duhovna djela koja su formirale naraštaje redovnika poput Nasljeduj Krista Tome Kempenca pa sve do novijih crkvenih dokumenata napose učenja pape Franje i Ivana Pavla II.

Predstavljajući povjesnu skicu nastanka pustinjačkoga načina života i njegovih oblika koji su preuzeli cenobitski oblik života (život u zajednici), uvijek je takav poziv uključivao element „snažanog poziva na evanđeosku radikalnost” (2) ili drugim riječima: ozbiljnog shvaćanja evanđeoske poruke. Ako se nekoga želi ozbiljno shvatiti, potrebno mu je posvetiti vrijeme. Shvatiti ozbiljno Boga ne znači samo čitati evanđeoske spise i razumjeti ih, nego ukorijeniti se u njih odnosno kontemplirati ih, da bi se dobile drugačije oči koje gledaju na svijet. Ukorjenjenost u evanđelju dolazi po neprestanoj molitvi koja „zahvaća molitelja u svim njegovim dimenzijama – tjelesnost, inteligencija, osjećajnost – i osvjetljuje smisao čitava njegova postojanja” (17). Dokument višeputa ističe da „poziv pustinjaka jest biti s Bogom samim” (11), što nikako ne znači otuđenost od ljudi ili bjeg od stvarnosti, nego štoviše pustinjak „ne smije zaboraviti Crkvu i svijet koje predstavlja u njihovoj globalnosti. Što je više sam, pred Bogom, to više otkriva u sebi najdublju dimenziju svijeta.” (15). Stoga je istaknut primjer saharskoga pustinjaka Charlesa de Foucaulda koji zadivljen primjerom Svete Obitelji, pustinjsku duhovnost proživljavao je „u darivanju samoga sebe do krajnosti, ne kao skrivanje od ljudi, nego kao skrovitost među ljudima” (10).

Sabranost i skrovitost koje su karakteristične za duhovnost nadahnutom slike pustinje, uvijek traže i konkretno mjesto gdje mogu biti realizirane. Mjesto odvojeno od svijeta, odnosno mjesto koje na neki način nije pogodno za nastambu i funkcioniranje svijeta. Baš kao što prve stranice Knjige Postanka govore da „zemlja bijaše pusta i prazna”, odnosno bez perspektive, tako i Zapadna Crkva je uvijek razumjela nastambu pustinjaka – u pustinji, šumi ili otoku – kao onu gdje će „pustinjak u svojem življenju u prirodi koja zavodi i zbunjuje pozvan uvoditi red, pretvoriti okoliš u kojem živi u vrt. To treba shvatiti prije svega kao metaforu duhovnoga traženja” (25). To znači prije svega u svom duhovnom životu dopustiti da sjeme padne na plodno tlo i dadne stostruk plod (vidi. Mt 13, 1-23), ali također da se duhovnost materijalizira i po sređenosti pustinjakove nastambe bude vidljiv Božji blagoslov i skladan život s Bogom kojega pustinjak proživljava. Posljednja stvar koju valja istaknuti u pustinjačkoj duhovnosti jest gostoprimstvo, koje je marginalno u životu pustinjaka u odnosu na središte koje je živi odnos s Bogom „ali je također granica, to je mogućnost pronalaženja točaka susreta, istraživanja i dijaloga… No gostoprimstvo bi za pustinjake ipak moralo biti neredovita prigoda ako se želi sačuvati stanje molitvene odvojenosti” (26).

Kršćanski život koji je općenito usmjeren na susret s živim Bogom kroz stoljeća je razvio i način kako da se do doga susreta i dođe. Upravo duhovnost pustinje koja u neimaštini svoje okoline, čovjeka prvanstveno usredotočuje na Boga. Pusta okolina ne ističe ništa vrijedno za obratiti pažnju, pa na neki način olakšava čovjeku svratiti pažnju na istinsku vrijednost samoga Boga. U svojim kratkim natuknicama dokument Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života još jedan put vrednuje našu pavlinsku duhovnost i pokazuje njezinu potrebu za Crkvu i za svijet.