Sveti Pavao – patrijarha našega Reda

Sveti Pavao Prvi Pustinjak rodio se oko 228. godine u relativno bogatoj kršćanskoj obitelji u egipatskom gradu Tebaidi. Kao šesnaestogodišnjak ostaje bez roditelja koji mu pred svojom smrću ostaviše u nasljedstvo svoje imanje. Pavao, koji je bio vrlo obrazovan, ostaje sam sa svojom udatom sestrom. Ljudski gledano bila je pred njim velika perspektiva. Relativno bogat i vrlo visoko obrazovan u grčkim znanostima, mogao je izgraditi veliku karijeru u ondašnjem Rimskome Carstvu.

U to vrijeme na vlas dolazi car Decije i započinje progonstva kršćana u cijelom Rimskom Carstvu. Muž njegove sestre imao je namjeru predati Pavla progoniteljima kako bi po Pavlovoj smrti mogao naslijediti njegov imetak. Pavao u strahu za svoj život, svjestan vlastite slabosti i ne želeći iznevjeriti Gospodina odričući se vjere pod prijetnjom mučeništva bježi u egipatsku pustinju gdje je odlučio čekati na završetak progonstva. Tražeći sklonište u pustinji nailazi na stijenu u kojoj se nalazila velika spilja unutar koje se je nalazio izvor pitke vode i visoka palama. Pavao je vidio u tome providnost Božju i odlučio se tu nastaniti. Dobrovoljno je prihvatio situaciju na koju su ga prisilile prilike. U toj je špilji ovaj sveti muž proživio ostatak svojeg dugoga života. Hranio se plodovima palme, od njezinih listova je pleo svoju odjeću, a vodu je crpio iz izvora. Od tada, cijelo svoje vrijeme provodio je u molitvi i kontemplaciji Boga u samoći.

Nakon 90 godina života u potpunoj samoći pronašao ga je sveti Anton, opat i otac monaštva kojemu je Bog objavio gdje se nalazi sveti Pavao. Pavao mu je s radošću otvorio vrata svoje špilje, pozdravio ga i poljubio. Zajedno u proveli neko vrijeme u molitvi i svetim razgovorima. Pavao je tada rekao „Ovo je onaj kojega si tražio s velikim naporom. Sijeda zapuštenost pokriva moje tijelo. Evo vidiš čovjeka koji će uskoro postati prašina. Molim te pričaj mi kako živi ljudski rod? Grade li se u starim gradovima nove kuće, tko vlada svijetom, vladaju li još uvijek idolopoklonici?“ Sljedećeg je dana Pavao navijestio svoju blisku smrt i izrazio svoju posljednju želju – da bude pokopan uvinut u plašit biskupa Atanazija.

Sveti Antun koji je taj plašt posjedovao, uputio se hitrim korakom natrag do svojeg prebivališta da prinese plašt i svetom Pavlu ispuni posljednju želju. Na povratku u špilju Antun primijeti da je zakasnio. Vidio je Pavlovo tijelo kako kleči raširenih ruku prema nebu i dušu Pavlovu kako se uznosi u nebo među zborove anđela i svetih. Antun je odlučio pokopati Pavla i uvinuo je njegovo tijelo u plašt sv. Atanazija, a rupu u zemlji iskopaše lavovi koji su u pustinji došli na ispraćaj ovog velikog sveca. Kao uspomenu na Prvog pustinjaka, Sv. Antun uzeo je njegovu haljinu izrađenu od palminih listova. Tako je Pavao na pustinji proživio 97 godina u molitvi i kontemplaciji Boga u samoći.

Kult Sv. Pavla

Kult svetog Pavla razvio se vrlo brzo među kršćanskom zajednicom što zahvaljujemo sv. Jeronimu koji je njegov životopis opisao u slavnom djelu Vita Sancti Pauli. Skoro tisućljeće kasnije, na terenima današnje južne mađarske i sjeverne Hrvatske, pustinjaci okupljeni u zajednicu pod vodstvom blađenog Euzebije iz Ostrigona izabiru upravo sv. Pavla Prvoga Pustinjaka za svoga zaštitnika, patrijarhu i prije svega, za primjer nasljedovanja Krista. Tako nastaje Red današnjih pavlina – Red Svetoga Pavla Prvoga Pustinjaka. Pavlini ubrzo prenose u Budimpeštu relikvije svetoga Oca Pavla koje su se nakon križarskih ratova nalazile u Veneciji. Oko relikvija sv. Pavla počinju se skupljati hodočasnici, uglavnom majke koje su molile za zdravlje svoje djece. Zabilježena su mnoga čudesna ozdravljenja po zagovoru ovoga sveca. Zahvaljujući tome Sveti Pavao u tradiciji smatran je zaštitnikom djece, a pavlini do današnjeg dana na njegovu svetkovinu udjeljuju poseban blagoslov okupljenoj djeci.

Poseban izraz kultu koji se razvio u XVII stoljeću je velika devetnica Svetom Pavlu Prvome Pustinjaku. Sastoji se ona od dva himna pjevana svečano kroz devet dana pred Svetkovinom Patrijarhe. U najvećem pavlinskom samostanu u Jasnoj Gori himni te pjevane su zajedno sa zborovima i orkestrom koja toj pobožnosti daje poseban i svečan karakter. Himni opisuju Pavlov život i smrt, a za pavline su mogućnost da na novo razmotre i probude u sebi tu Pavlovu duhovnost.

Duhovnost sv. Pavla Prvoga Pustinjaka

Sveti Pavao svojim primjerom života uči svakog kršćanina, a posebice nas pavline koji smo izabrali nasljedovati Krista po uzoru na ovog svetog muža, mnoge temeljne vrijednosti naše vjere. Prva karakteristika Pavlove karizme je upravo život posvećen Bogu u samoći. Konstitucije našega Reda ukazuju da je jedna od najvažnijih zadaća naše zajednice upravo kontemplacija Boga u samoći. Najbolje to vidimo na geslu pavlinskog reda koji glasi Solus cum Deo solo, odnosno Sam sa samim Bogom. Pokazuje nam to da upravo u toj samoći, tišini i molitvi možemo i trebamo susresti Gospodina, jednini izvor naše sreće i pravoga mira.

Druga važna značajka Pavlove duhovnosti je činjenica da o njegovu životu nemamo puno informacija. Jednini izvor koji imamo je spomenuto djelo sv. Jeronima. To ne treba biti za nas kršćane, a posebice za nas pavline, razlog za da ne slijedimo njegov primjer, nego da svoji život živimo posvećeni Bogu u skrovitosti i poniznosti tako da se po našoj smrti pitaju jesmo li uopće živjeli na ovome svijetu.

I posljednja, ali ne i najmanje važna karakteristika njegova života je upravo to što o njemu znamo. Sveti Jeronim opisujući Pavlov život vrlo snažno opire svoju priču na biblijskoj priči o proroku Iliji koji je, upravo kao i sv. Pavao bježao u pustinju, pio vodu iz potoka i tamo susreo Boga. Za nas je to jasan Znak da upute za svoj život trebamo tražiti u Svetome Pismu, a ne u raznim knjigama i životima drugih ljudi. Tu u ovoj knjizi života, Gospodin nam pokazuje kako živjeti Božji život ovdje na zemlji.

Sveti Pavle Prvi Pustinjače, moli za nas!