Ora et labora na Evagrijev način. Vratiti se molitvi

S vremena na vrijeme kroz čitavu ljudsku povjest možemo primjetiti kako ljudi uočavaju velike vrijednosti, lijepotu i umijeće življenja ljudi antičkih vremena. Kulturni pokreti kao što su renesansa i prosvjetiteljstvo, odlikuju se upravo željom da se društvo formira i vrati starim antičkim moralnim načelima. Kada govorimo o kršćanskoj duhovnosti 20. stoljeća u liku redovnika Thomasa Mertona također odiše jedna želja da se molitvi i misticizmu vrati jedan izgubljeni sjaj kojega je Crkva možda izgubila nužnom potrebom za institualizacijom sebe prema društvu. Da je Crkva institucija, znači da se organizirano vodi određenim propisima koje joj olakšavaju funkcijoniranje u društvu i kao svaka organizacija želi realizirati vlastite i specifične sebi interese. Ipak onaj dublji smisao nam pokazuje da u formiranju stabilnih socijalnih odnosa prema različitim oblicima društva, Crkva milošću Božjom je organizirano Kristovo tijelo, koja u javnim djelatnostima stvara prostor za spasenje i priliku susreta čovjeka s Bogom. U procesu nastanka čvrstih i samoodrživih zajednica, događa se trenutak da se malo više prenaglasi sredstvo od cilja, np. stabilna zajednica kao sredstvo od mjesta i društva za susret Boga i čovjeka kao konkretnog cilja.

Ipak upravo u takvom zajedništvu se i rađaju ideje da se preusmjeri smisao postojanja na cilj, a ne na sredstvo. Pokazatelj toga je upravo već spomenuti redovnik, koji naučavajući u novicijatu mlade redovnike u opatiji Naše Gospe od Getsemanija u američkoj saveznoj državi Kentucky, ukazuje im poznati trapist na raspravu napisanu u drugoj polovici 4. stoljeća O molitvi (De orationes) Evagrija Pontskoga. Željeći im ukazati na bogatstvo sadržaja koje skriva navedeno djelo govori: “Najčitaniji Evagrijev tekst… O molitvi – uživa takvu popularnost i ima tako veliki utjecaj da je bilo nemoguće da nestane u tami povijesti… Djelo O molitvi čitano je, hvaljenoi korišteno stoljećima, što svjedoči da je Evagrije imao golem utjecaj.” (T. Merton, Mistyka chrześcijańska. Trzynaście spotkań ze słynnym trapistą, tłum. G. Gomola, A. Gomola, Poznań 2019, s. 95.)

Baš kada se čovjek pogubi u životu vidi kako se je dobro vratiti onoj polaznoj točci, onom načelu iz kojega sve potječe. Latinska riječ principium koju u večini slučajeva prevodimo kao načelo, također u ponuđenim mogućim prijevodima kao što su: mehanizam, koncept, oblik, sustav, element ili kriteriji, pokazuje nam kako široku sliku obnove traži onaj koji se vraća nekakvim početnim stvarima. Baš zbog toga što se u jednom trenutku u povjesti prenaglasi jedan aspekt, na račun drugih, potrebno je u obnovi uputiti pogled i na ono što je potisnuto, da cijelina zasjaji u potpunosti, a ne samo djelomično. Težnja velikana duhovnosti 20. stoljeća da se kršćanska duhovnost obnovi, je u činjenici da je cjelokupno kršćanstvo zatamljeno zbog prenaglašavanja samo nekih pojava kršćanstva. Da bi kršćanstvo povratilo onaj izgubljeni sjaj, potrebno se je vratiti tamo gdje je ono počelo biti vidljivo i primjetljivo ovome svijetu, a to je u svome odnosu prema Bogu ili kako uobičavamo reći – molitvi.

Kada Evagrije govori o molitvi, ima na umu riječi Svetoga Pavla koji u svojoj poslanici usmjerenoj Solunjanima, završavajući svoje pismo, zahtjeva od kršćanske zajednice, jednu jako konkretnu zadaću: “Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5, 17). Još veću težinu imaju te riječi koje apostol pogana zapisuje, zbog činjenice da je ta poslanica bila zapravo najstarija Pavlova poslanica i ujedino najstariji zapisani Crkveni dokument, kako smatraju bibličari i istraživaći Svetoga Pisma. Ako na takav način apostol pogana započinje svoju misiju to znači da takav pristup vrijedi i danas za svakoga onoga tko želi živjeti evanđelje i prenositi ga drugima.

Osim konkretne Pavlove smjernice upućene konkretnoj zajednici, egipatski pustinjak kao izvor svega onoga što je govorio o molitvi, također se vodi Isusovim riječima iz Lukina evanđelja: “kako se valja svagda moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1), u kontekstu Isusove prispodobe o siromašnoj udovici. Za čovjeka današnjice, okupiranog raznim poslovima i obavezama, ako i ne nekakvim konkretnim djelima, onda sigurno okupiranoga medijskim sadržajem, zahtjev da se za molitvu odvoji pa barem i 10 minuta na dan, već se čini kao neko postignuće.

Sigurno Sveti Pavao kao i Evagrije, nebi se niti zadovoljili niti složili s tim minimalističkim pristupom molitvi u svome vlastitome životu, a još manje ga kao takvoga preporučali drugima. Sveti Oci naše vjere, kojim su oni nedvojbeno i bili, vođeni su uvjerenjem da ako se nekoga voli, to tada ga se voli neprestano, a ne samo na trenutke – np. 10 minuta na dan. Neumorna i stalna je ljubav onoga tko voli, zato su Oci naše vjere prvenstveno naučavali, da se ljubav prema Bogu iskazuje molitvom. Usmjerujući svoje misli, osjećaje i emocije ka Bogu, molitva ima na cilju da osoba prebiva u neprestanoj Božjoj prisutnosti. Stabilno i ustrajno možemo biti u Božjoj prisutnosti tek kada dopustimo Njegovoj prisutnosti da nas formira i na neki način nas oslobodi od osjećaja i emocija, ali o tome će biti govora u člancima koji slijede.