Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Kao što i sama etimologija riječi otkriva; bogoslov je osoba koja slovi o Bogu, priča o Bogu, trudi se razumjeti Boga. U razumijevanju Boga, bogoslovu su od pomoći razni udžbenici, svakolika teološka i filozofska literatura, ali ponajprije molitva, ona koju konstitucije reda sv. Pavla Prvog Pustinjaka naziva liturgijska, ali i osobna koja se izražava ponajprije u aktivnom sakramentalnom životu, euharistijskom klanjanju kao i lectio divina staroj monaškoj praksi meditacije Riječi Božje. Euharistijsko klanjanje i lectio divina upotpunjuju i ukazuju na Pavlinsko geslo – Solus cum Deo Solo. Molitva je od posebnog značaja za svakoga bogoslova, a ponajprije za pavlina koji je i posvećena osoba zakorijenjena u otajstvu Gospodinovoga križa.
Križ jest i okosnica našeg života u bogosloviji, od Krista na Križu se učimo moliti i služiti neuvjetovanom ljubavlju prema svakome čovjeku kojega Božja providnost stavlja na naš životni put. Bogoslov je ponajprije osoba koja je otvorena na dar, onaj dar koji mu ponajprije nudi sam Gospodin Isus Krist, a onda i Kristova zaručnica – Crkva. U općim smjernicama kongregacije za kler mozemo procitati slijedeće:
… „svećenička formacija zahtijeva udisanje ozračja bliskosti s Gospodinom Isusom, prijateljstva i osobnoga susreta. Ljubav prema Crkvi i narodu proizlazi iz euharistijske žrtve jer je ona središte i korijen čitavoga života prezbitera. Euharistija za svećenika mora zauzimati najvažnije mjesto njegova služenja jer je u njoj sadržano svekoliko duhovno dobro Crkve te je ona vrhunac evangelizacije“ … 1
U našoj bogosloviji kao što je već spomenuto posebno njegujemo euharistijsku duhovnost, klanjanje koje sukladno sa starom monaškom tradicijom u određene dane u tjednu traje cijelu noć. Ustanje u noći na klanjanje ući nas požrtvovnoj ljubavi, ljubavi koju grčka terminologija naziva agape.
Bogoslov je jedino iz te bliskosti s Gospodinom u duhu i ozračju Pavlinske Karizme, sposoban razviti slijedeće dimenzije prezbiterske duhovnosti: euharistijsku, pastirsku, sebedarnu, eklezijalnu, majčinsku s dimenzijama čuvstvenosti i mariološku jer prezbiter je onaj koji vodi, zagovara ispravlja i brine.2 Sukladno zatim sa gore navedenim možemo reći da je život pavlinskog bogoslova škola ljubavi. Sama bogoslovija zatim postaje škola ljubavi u pravom smislu te riječi. Ljubavi koja trazi žrtvu i samoodricanje, ali upravo zato jest i plodonosna, i ako se bogoslov dopusti voditi Kristu na Križ– koji zauvijek ostaje otajstvom njegove ljubavi – otkriva snagu i smisao svoga svećeničkog i redovničkog poziva u svakodnevnom bogoslovskom životu, koji je već sada anticipacija njegovog budućeg svećeničkog služenja Božjem narodu. Dan dakle pavlinskog bogoslova protkan jest ljudskom, intelektualnom i duhovnom formacijom koja traži od njega da potpuno zaboravi samoga sebe i otvori se na dar koji mu nudi sam Isus Krist. Taj dar jest njegovo zvanje, ali ponajprije sama Kristova prisutnost koja uči ljubavi. Spomenuli smo u tekstu grčku riječ agape. U svojoj enciklici papa Benedikt XVI govori o ljubavi agape slijedeće:
… „agape, ljubav predanja te nesebičnosti jer «ljubav u svojoj biti ima oblik ‘hoću da ti jesi’, ona je kreativnost, jedina stvoriteljska moć koja može drugoga iznjedriti kao drugoga bez zavisti da izgubi vlastito.“…3
Treba odmah napomenuti da prilike za uvježbavanje i oblikovanje srca da ljubi kao što to izrazava grčka riječ agapeproizlaze iz ponekad teške svakodnevnice, studentskih te samostanskih obaveza, ali i iz aktivnog molitvenog i duhovnog života. Iz te bezuvjetne ljubavi rađa se želja za naviještanjem Božje Riječi. Ratio Fundamentalis govori da je izričita svrha teološke i filozofske izobrazbe omogućiti budućem prezbiteru vjerodostojno i na razumljiv način tumačiti istine vjere suvremenom čovjeku.4 Sukladno sa dokumentom pavlinski bogoslov kao što smo već ukazali razvija euharijstijsku duhovnost, razvija i sebedarnu te pastirsku duhovnost ponajprije u intelektualnoj izobrazbi, ali i u čestim odlascima u ispomoć u svetište Crne Gospe (Jasna Gora, Częstochowa). Marijina duhovnost je za budućeg svećenika od posebnog značaja. Za njezin razvoj ponajprije je zaslužna svakodnevna molitva krunice, pjevanje akatista kao i drugi oblici Marijanske pobožnosti sukladno sa individualnim potrebama svakog Bogoslova. U marijanskoj pobožnosti, ali i različitim oblicima volontiranja u svratištu za beskućnike razvija se i dolazi do izrazaja ona majčinska dimenzija koja je protkana čuvstvenom dimenzijom. Bogoslovija takoder daje bogoslovu osjetiti eklezijalnu stvarnost koja se ponajprije izražava u ministriranju i aktivnoj pripremi različitih svečanih liturgija u različitim pavlinskim samostanima.
Vidjeli smo zatim kako izgleda život pavlinske bogoslovije. Sa pravom možemo reći da je ona prava škola ljubavi za budućeg pavlinskog prezbitera. Ako se bogoslov dopusti voditi i suobličavati Kristu kroz šestogodišnju sveobuhvatnu formaciju možemo sa pravom takvu osobu nazvati Alter Christi, jer neće više živjeti on, ali Krist koji živi u njemu!5 Krist koji će u njemu i po njemu izvršavati posvetiteljsku, odkupiteljsku i spasiteljsku misiju i tako voditi cijeli svijet ku njegovom konačnom ispunjenju – nebu.
1 Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice, Zagreb, 2003., 27-35.
2 Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Dar svećeničkog zvanja. Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, Zagreb, 2017. 35-40 (str.) U daljnjem tekstu RF
3 Ivica RAGUŽ, «Deus caritas est» i gnoza, 307.
