Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Oholost zatvara popis napasti koje je Evagrije definirao kao zle misli ili kao demone, a „na oholost boluje onaj, tko se udaljio od Boga i dobra djela pripisuje vlastitim snagama“ (De octo spiritibus malitiae, 17.). Jer ne samo da se čovjek pretvara u nekoga tko zapravo nije, nego gradi oko sebe svijet gdje je on mjerilo i norma za sve i svakoga. Dok prvih šest napasti: proždrljivost, nečistoća, pohlepa, žalost, srdžba i acedija, efikasno remete odnos čovjeka i materijalnoga svijeta, taština i oholost remete odnos čovjeka i duhovnoga svijeta. Jer napasti taštine i oholosti ne računaju na Boga, nego samo na čovjeka i njegove mogućnosti. I zato su one opasnije i gore.
Na temelju tekstova Svetoga Pisma: „S podsmjevačima on se podsmijeva, a poniznima dariva milost“ (Izr 3, 34) kao i na temelju prve Petrove poslanice, gdje je isti smisao drugačije izražen: „Jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost“ (1 Pt 5, 5), Evagrije pokazuje uzrok i posljedice napastovanja demona oholosti. Tragedija čovjeka, čiji je um nasjeo na zablude demona oholosti, je u tome što takav čovjek postaje lakim plijenom zabluda i strahova. Fobija da su svi protiv moga ”veličanstva”, često je na umu onoga tko je pao pod utjecaj oholosti. Takav je čovjek poput kazališne lutke na koncima, kojoj se demon ruga, povlačeći konce u svim smjerovima s ciljem da bi takvu osobu ismijao, a na kraju, kad se umori i dosadi mu ta tragikomična predstava, ubija je. Jer kako Evagrije uči: „Duša oholog [čovjeka] ostaje napuštena od Boga i postaje podsmijeh demona“ (De malignis cogitationibus, 18.).
To je stanje u kojem je čovjek apsolutno prevaren od demona ili zle misli oholosti. Prevaren u potpunosti, jer se odbacuje Boga kao onoga koji piše povijest i pomaže čovječanstvu u dosadašnjim nevoljama. Zato Evagrije pita ohola čovjeka: „Zašto se hvališ Božjom milošću poput vlastitog bogatstva“ (De octo spiritibus malitiae, 18.). Čovjek svladan ohološću zaboravlja na Boga, a istovremeno preuzima sve konce u svoje ruke u želji da vlada situacijom. Zla misao taštine samo potiče i daje krila oholosti (kao što je već spomenuto), koja napunivši čovjekov um lažima i dezorijentacijom, uništava međuljudske odnose, jer nastoji vladati nad onim nad čim nema pravo, a to je drugi ljudski život. Upravo to i Evagrije prepoznaje kao najgori rezultat oholosti, a i postojanja općenito, da se čovjek uzvisuje nad drugim čovjekom.
Dosta često ohola osoba lako primjećuje mane i pogreške drugih, koje dovode je do frustracija. Jer je druga osoba kao ogledalo koje pokazuje vlastite nedostatke, odnosno neispunjene i nerealizirane želje vlastitoga bića. Zato u kontekstu demona oholosti i govori: „prepoznajte svog bližnjega, jer je on isto [kao i ti] stvorenje“ (De octo spiritibus malitiae, 18.).
Možda ti sljedeća pitanja pomognu prepoznati u kojoj mjeri te napastuje demon oholosti: Da li se u meni budi ljubomora zbog uspjeha drugoga? Koliko sam interesan ili bezinteresan u odnosu na moju okolinu? Propitaj svoju savjest dobro, jer Bog ohologa ne blagoslivlja, a „ponizne u pravdi vodi“ (Ps 25, 9).