Možemo li griješiti mislima? Evagrije Pontski o 8 demona – logismoi? 5. Žalost

Evagrije govoreći o demonu žalosti nema na umu one Isusove riječi koje govore: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Mt 5,4), nego govori o žalosti koja udaljuje čovjeka od Boga i koja je protivna darovima Duha Svetoga kao što su: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost“ (Ga 5,22). „Jer žalost proizlazi iz nezadovoljne tjelesne požude, a požuda je povezana sa svakom strašću“ (De octo spiritibus malitiae, 11.). Taj demon se pojavljuje kao rezultat neispunjenih čežnji koje predlažu demoni proždrljivosti, bludnosti i škrtosti, a koje su usmjerene ka požudnom pokretu duše ili kao izravni rezultat same srdžbe (Vidi. Evagrije Pontski, De octo spiritibus malitiae, 11-12.). Jer kako kaže Evagrije: „Ne može se pobjeći od demona žalosti ako si lišen svih tih stvari ili ih ne možeš steći” (De malignis cogitationibus, 1.) i dalje nastavlja: „svi demoni uče dušu da uživa u užitku, samo demon žalosti ne žuri to učiniti, već odguruje misli koje dolaze, uzimajući sav užitak iz duše, uvodeći je u tugu“ (De malignis cogitationibus, 12.). Iz navedenih tekstova pojavljuje se zajednički nazivnik koji ukazuje da osoba koja ide za napastima demona žalosti, zapravo ima nezdrav stav prema posjedovanju stvari, što je glavni uzrok žalosnog stanja.

Iako je danas u 21. stoljeću, čovjek okružen svakojakim materijalnim dobrima, upravo ona su ponekad uzrok žalosti koja vodi u depresiju. Demona žalosti karakterizira nemogućnost uspostavljanja odnosa s drugom osobom i ta nemogućnost usko ga povezuje s demonom bludnosti. Samo što demon žalosti na drugačiji način realizira tu nemogućnost uspostave odnosa s drugom osobom. Dok demon bludnosti na vidljiv način šteti drugoj osobi ne obazirući se na potrebe drugoga, demon žalosti više šteti samoj osobi koja trpi takve napasti, jer je potiče na distanciranje od društva. Ono što je karakteristično za osobu koja je podlegla napastima demona žalosti, je da okrivljuje druge i u njima pronalazi krivicu za svoje neispunjene čežnje i zato smatra druge ljude nepotrebnima i preprekama. Sila koju proizvode prve tri zle misli ili srdžba, prije ili kasnije rađaju frustraciju, jer realnost pokazuje da to što nam te napasti predlažu nije uvijek u mogućnosti ispuniti i realizirati.

Frustracija je također rezultat demona žalosti, jer podsjeća čovjeka na grijehe koje je učinio u svojoj prošlosti: „demon žalosti (…) za vrijeme molitve, neprestano stavlja sliku grijeha pred oči“ (De malignis cogitationibus, 36.). Nemogućnost susreta čovjeka i Boga je zapravo pravi izvor svake frustracije, a i to je Evagrijeva interpretacija. Govoreći o rezultatu do kojega vodi zla misao žalosti, stavlja ju u kontekst „molitve“. Molitva kao mjesto istinskoga ispunjenja svih naših potreba.

Tu se može primijetiti sličnost s demonom srdžbe, jer demon žalosti pokazuje da je život besmislen i da nema nade za čovjeka. U rezignaciji od obaveza, čovjek vidi jedini pravilan izlaz. Prispodoba o talentima (Mt 25, 14-30) vjerojatno na najbolji način oslikava čovjeka koji je zaglibio u napastima demona žalosti. Čak i lijeni sluga izražava svoje stanje govoreći: „Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat svoj u zemlju“ (Mt 25, 25).

Zato se, ako čovjek proživljava stanje žalosti, vrijedi zapitati da li je ona možda rezultat nedostatka primjerenog odnosa prema onome što imamo ili onome što nemamo? Gdje tražim smisao života i da li je tamo gdje tražim taj smisao, upravo predmet i izvor žalosti? Da li su očekivanja, koja mi predstavljaju moje ambicije, realna i da li ih je moguće realizirati? Tko je najviše predmet mojega prigovora i zašto? Ta pitanja i takvo stanje nije ništa novo pod suncem. Sam se autor psalama kao i oni koji se mole psalmima, pitaju se s vremena na vrijeme: „Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima?” (Ps 42, 10). Ipak, to stanje nije po volji Božjoj i traži se obraćenje u smjeru vječne radosti koja od Boga dolazi.

Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka