Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Srdžba, kako kaže Evagrije: „čini dušu divljom životinjom i tjera je da ustukne od svih susreta (…) Magla koja se diže potamni sunce, a pomisao na osvetu – usamljuje um (…) Oči nasilnika uznemirene su i krvave, zadržavaju se [kao] vjesnici uznemirenog srca“ (De octo spiritibus malitiae, 9.). Čovjek koji je nasjeo na napasti prva tri demona i koji nije u stanju vladati nad požudnim pokretima duše, nakon nekoga vremena dolazi do sigurno logički ispravnog zaključaka, a to je da nije u mogućnosti realizirati sve svoje čežnje koje prve tri zle misli žele. Ali odgovor na nemogućnost realizacije tih čežnji može biti itekako neadekvatan u obliku napasti srdžbe.
Stoga sljedeća napast koja koristi to nezadovoljstvo i to koristi ga za poticanje zla, a koju Evagrije opaža, je srdžba. Demoni koji napastuju požudne pokrete duše, više su usmjereni prema pojedincu i želji za nekakvim postignućem. Zla misao srdžbe budi frustraciju zbog neuspjeha i nezadovoljenja u postizanju ciljeva koje predlažu prve tri napasti.
Proždrljivost, bludnost i srdžbu, Evagrije definira zajedničkim nazivnikom, kao zle misli ili demoni „lutalice“ (De malignis cogitationibus, 9.). Jer upravo one ne daju čovjeku mir i odvode ga od Božjega puta. Tako dakle srdžba tjera čovjeka da: „viče ili učini nešto loše protiv onih koji se pojave u njihovim mislima“ (De malignis cogitationibus, 16.). Bilo da su uzrok srdžbe naše vlastite misli ili vanjske inspiracije, ono što u većini slučajeva tereti i što demon srdžbe iskorištava u želji da ljudskoj duši nanese štetu, jesu misli o ranama nanesenim nama samima ili bližnjima. Imala ta rana zaista svoju realizaciju u sadašnjosti ili prošlosti, zdravorazumski gledano, demon srdžbe je uvijek preuveličava zbog impulsa kojim se hrani. Srdžba je često samo burna reakcija na događaje koji se događaju, a obično im ne prethode razmišljanje ili kvalitetna kritička prosudba. Tu treba razlučiti da o ovakvoj vrsti srdžbe, Evagrije razmatra u kategoriji poroka, a ne kao o trenutnom osjećaju koji se pojavljuje s vremena na vrijeme kod svakog normalnog čovjeka. Porok kao i vrlina ima svoj početak, proces razvijanja i završetak kao konkretni čin, samo u suprotnom zlome smjeru.
Ono što opaža egipatski pustinjak, je da zla misao srdžbe najviše od svih drugih misli, čini čovjeka sličnim zloduhu, jer kako zaključuje: „srdžba ne može pratiti one koji [se] mole“ (De malignis cogitationibus, 5.), odnosno one koji su s Bogom u odnosu. Suprotnost je zloduh koji bježi od Božje prisutnosti. Čovjek koji ima privilegiju nad ostalim stvorenjima da stupi u odnos s Bogom i na taj način ispuni samoga sebe radošću i mirom, upravo po demonu ili zloj misli srdžbi, to ne uspijeva ostvariti. Zbog toga, demon srdžbe također je nazvan „vino demona“ (Vidi. G. Bunge, Wino demonów, przekł.: J. Bednarek, A. Ziernicki, Kraków 2009.), a i sam Evagrije koristi tu metaforu, pokazujući da je čovjek pod utjecajem srdžbe, sličan onomu koji je opijen vinom.
Srdžba na poseban način iskrivljuje sliku realnosti. Kada iskrivi čovjekovu stvarnost, priprema ga za djelovanje na način koji je koristan za osobu koja je ostala prevarena od srdžbe. Osim što osljepljuje čovjeka u subjektivnom uvjerenju u odnosu na svoje okolnosti, takva osoba nastrojena je iracionalno, jer: „nasilnika tresu nerazumne misli“ (De octo spiritibus malitiae, 9.). Zato je prikladna intuicija Pavla apostola iz poslanice Rimljanima kada govori: „buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba!“ (Rim 2,8).
Obično je u društvu lako prepoznati osobu koja se nalazi u ovome stanju. A osim lakoga prepoznavanja takve osobe, srdžba svjesno potaknuta i probuđena, protivna je ljubavi prema bližnjemu i prema samome Bogu. U kontekstu ljubavi prema bližnjemu i poziva na obraćenje, Pavao apostol uči: „Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta!“ (Kol 3,8 vidi. Ef 4,31).
Ako čovjek primjećuje da često pada u napade bijesa i srdžbe, dobro je u stanju mira razumno ispitati svoju savjest i pitati se: Kakve mi sumnje dolaze u misao i koje od njih su uzrok srdžbe? Kakvi dokazi su mi predstavljani kao argumenti, prije nego što padnem u bijes? Kako tumačim nesuglasice i svađe koje su imale mjesto u mojoj prošlosti? Jer kako kaže Propovjednik: „Ne nagli u srdžbu, jer srdžba počiva u srcu luđaka” (Prop 7, 9).