Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Tko je svezan ne može pobjeći. Tako se ni duh koji još uvijek robuje strastima ne može nikako uzdići u sferu duhovne molitve, jer ga opsjedajuće misli nose na sve strane tako da ne može imati potrebnu sabranost. (De oratione, 72.)
Neizbježne napasti žele nas uvesti u grijeh i udaljiti od Boga i Njegove ljubavi. Zato jedini način da prerastemo napasti je upravo taj da se okrenemo prema Bogu i Njegovoj ljubavi. Strategija borbe protiv napasti zahtijeva vješto prepoznavanje njihovih dinamizama. Tek nakon što čovjek shvati na koji način djeluje zlo, može krenuti putem krijeposti i ljubavi.
Duhovni svijet i demonska iskušenja su ista prema svakome, samo što koriste drugačija sredstva s obzirom na okolnosti u kojima se čovjek nalazi. Iako je čovjek današnjice više sklon odbacivanju postojanja duhovnoga svijeta, a samim tim i zla koje stoji iza svake kušnje grijeha i izopačenosti, ipak iskustvo svakoga uči i pokazuje da se sve više ljudi ne snalazi u životu. Uzrok tome je upravo neorijentiranost izvora napasti i nejasan osobni stav prema prijedlozima koje zlo nudi.
Jedan od ključnih kriterija, u raspoznavanju dobrih od loših misli, je nakana. Također se može primijetiti da nam napasti naizgled pokazuju dobre i ponekada plemenite ciljeve, ali put do cilja koji pokazuje napast, često je zao. Svaki zao izbor koji ima za cilj postići dobro, uništava i prekida odnos s Bogom koji jedini ispunjava čovjeka u potpunosti. Zbog toga je vrijedno upoznati mehanizam djelovanja napasti, ako čovjek želi živjeti razumno i dostojanstveno. Ipak, nije dosta samo upoznati mehanizam djelovanja demona i napasti, jer istovremeno treba kroz molitvu ući u odnos s Bogom koji daje milost po Isusu svome Sinu.
Evagrije preporučuje dva različita načina u borbi s napastima, kojima je ustrajnost u dobru, zajednički nazivnik: Prvi način je da se čovjek ne usredotočuje na demona ili zlu misao koja ga trenutno napastuje, nego da se u ispitu savjesti pita što je uzrok njegova nastanka. Odnosno ako čovjeka napastuju bludne misli, neka se zapita: zašto promatram svijet na proždrljiv način? Jer demon proždrljivosti je uzrok demona bludnosti. Ako čovjek pati u stanju acedije, neka promisli: što je probudilo njegovu srdžbu ili žalost? Ili ako primjećuje da se ne može nositi s bijesom koji dodiruje voljni pokret duše, neka provjeri kako se nosi s demonima koji napastuju požudni pokret duše, kao što su proždrljivost, nečistoća ili pohlepa.
Sam Evagrije preporučuje takav način borbe protiv napasti kada govori u raspravi O molitvi (De oratione): „ako se želiš sačuvati od bijesa ne daj da te obuzima žudnja ni za čim, jer žudnja je gorivo za bijes, a bijes uvijek zamućuje duhovno oko i razara stanje čiste molitve“ (De oratione, 27.). Taj prvi način koji Evagrije preporučuje u borbi s napastima, je zapravo način koraka u natrag. Traži se uzrok i sam korijen napasti upravo slijedeći slijed napasti koje su dovele do trenutne situacije.
A drugi način borbe s napastima je askeza. Ona priprema čovjeka prije nego što se napasti pojave. Jer kako Evagrije govori: „Ako ti um luta zaustavit ćeš ga čitanjem, bdijenjem i molitvom. Vatru požude gasi post, fizički rad i samotnost. Da bi se oslobodio uznemirenosti, sjedni i čitaj naglas psalme i budi blag i milostiv prema svima. Ali, budeš li to provodio nepravovremeno i pretjerujući, to će ti prouzročiti više štete nego koristi“ (Tekstovi o pažnji, 5.).
Demoni koji napastuju požudni pokret duše, odnosno proždrljivost, nečistoća i pohlepa, prevladavaju se postom. Tu se ne misli samo na post hrane i pića, nego i suzdržavanje od nepotrebnih radnji koje hrane proždrljivost, bludnost i pohlepu. Ako se maknemo od izvora kojim se hrane ti demoni, oni će tada oslabiti i čovjek može lako prevladati njihove napasti kada se pojave. Dok demoni kao što su žalost, srdžba i acedija koji napastuju voljni pokret duše, prevladavaju se na način da čovjek iskazuje milosrđe i blagost prema drugima, odnosno nekakvim karitativnim radom. Na taj način čovjek vidi potrebe drugih i primjećuje da nije sam na svijetu.
Korak po korak opisujući i promatrajući mehanizam djelovanja 8 demona, lako se može primijetiti sličnost s onim što Katehizam zna kao „7 glavnih grijeha“, a zapravo sedam glavnih grijeha ukorijenjeno je u Evagrijevom učenju. Također se može primijetiti, da je Evagrijeva nauka živa kroz stoljeća, na što nam i ukazuje Danteova Božanstvena komedija. Ipak, razlika između Evagrija i Katehizma je u tome što Evagrije govori o napastima koje još nisu grijeh, nego navode čovjeka na grijeh, dok Katehizam ne govori o napastima nego govori o grijesima koji „rađaju druge grijehe, druge mane. To su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1866.).
Takva pojednostavljena kategorizacija, vrlo je opasna za onoga tko želi rasti u duhovnome životu. Zato se, između ostaloga, u današnjem mentalitetu, zlo svelo samo na moralno vidljivo zlo, nekakav vanjski čin koji je podijeljen u dvije kategorije: ono što je dozvoljeno i ono što to nije. Zbog takvog pristupa i mišljenja, duhovni život za većinu ljudi je reduciran i nerazumljiv, dok je u suštini zapravo jednostavan i dinamičan. Takav rezultat o duhovnom životu je što je kršćanski život u većini slučajeva sveden samo na moral i kao takav predstavljan u javnosti.
Iako se Evagrije u svom nauku o 8 demona obraća dosta specifičnom krugu ljudi, kakvi su bili pustinjaci, ipak se može primijetiti da svaki čovjek, ma čim god bi se zanimao, doživljava ta ista iskušenja. Ova skica 8 zlih misli ili 8 demona može biti korisna svakoj osobi, a ne samo nekome tko živi kao monah ili kao redovnik. Ovaj obris njegova učenja, pokazuje da ako čovjek podlegne iskušenju 8 zlih misli ili 8 demona, čini takva djela koja vuku za sobom određenu odgovornost. Zato na kraju, poslije analize svih 8 demona ili 8 zlih misli možemo zaključiti da naš karakter, okolina s kojom smo povezani, zle navike koje neprestano ponavljamo i slaba volja, čine da zlo u nama pronađe prirodne saveznike koje će koristi samo da nas ponizi i odvoji od Boga.
Privodeći kraju ovu Evagrijevu skicu o napastima, vrijedno je spomena da i papa Franjo u nekoliko navrata u svojim katehezama na općoj audijenciji, nadahnut je mislima egipatskoga pustinjaka i citira ga. U katehezi o molitvi psalama papa Franjo primjećuje da karakteristika „bezbožnika” kojega psalmista nejednom spominje, je upravo gledanje na stvarnost „predatorski i na proždrljiv način”. Nedvojbeno Sveti Otac se odnosi i sugerira se Evagrijevom naukom kada egipatski pustinjak opisuje dinamizam demona proždrljivosti. U istoj katehezi papa Franjo i direktno citira Evagrija kada govori: „Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: Blago monahu koji, nakon Boga, sve ljude promatra kao Boga (De oratione, 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića.” (Kateheza pape Franje na općoj audijenciji, Srijeda, 21. listopad 2020.).
Drugi put kada papa citira egipatskog pustinjaka, također je na općoj audijenciji 9. lipnja 2021 godine. Govoreći o važnosti neprestane molitve, citira Evagrija koji sugerira svojim slušateljima: „Nije nam određeno da neprestano radimo nego nam je zakon da neprestano molimo” (Capita practica ad Anatolium, 46). I također papa Franjo citira Evagrija na blagdan Svih Svetih 2021 godine, kada objašnjava da riječ „blaženi” koja se koristi u evanđelju toga dana, znači zapravo „radosni”. U kontekstu one totalne suprotnosti koja ne daje čovjeku da u potupnosti živi, citira Evagrija koji opisuje tugu kao „crva u srcu” (De octo spiritibus malitiae, 11).
Na razmišljanje nas potiče činjenica zbog čega je Evagrije tako zaboravljen i neprisutan u govoru i duhovnosti današnje Crkve. Sam papa Franjo uviđa bogatstvo misli egipatskoga pustinjaka i citira ga. Što i nas same motivira da se upoznamo s Evagrijem i promoviramo ga današnjem čovjeku „gladnoga duha”. Završetak ovog izlaganja o 8 demona, otvara prostor kojega treba ispuniti, odnosno na koji način nam Evagrije predstavlja što je to molitva.
Da li ćemo živjeti dostojanstveno i razumno, ovisi o tome koliko će Bog biti ili ne biti prisutan u našim životima. To istovremeno znači i sveobuhvatno iscjeljenje duše i naravno funkcioniranje u skladu s Božjim naumom. Takvo stanje Evagrije opisuje grčkom riječju apatheia (ἀπάθεια). Apatheia je najviše dobro u stoičkoj filozofiji. U tom stanju čovjek je oslobođen od svih osjećaja. Ipak, Evagrije je taj pojam kristijanizirao, odnosno stavio bezuvjetnu Božju ljubav-agape za konačan cilj kojemu čovjek teži, a ne samo oslobođenje od osjećaja. Božju ljubav je nemoguće uokviriti i reducirati u ljudske osjećaje, jer je ona puno više od toga. Ali kako bi čovjek na pravilan način odgovorio na Božju ljubav, mora biti u stanju ignorirati vanjske impulse osjećaja, koji nisu uvijek povezani s bezuvjetnom ljubavlju na koju je čovjek pozvan.