Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Ukratko predstavljajući Evagrijevu viziju čovjeka i svijeta, vidljivo je da on smatra, da je ljudski život podijeljen u dvije faze ili dva sloja. Prvi sloj ili faza je potreba čovjeka da se očistiti od zla, to jest, ne samo da ne griješi, već da se i razvija u vrlinama. Svoju teoriju vidi u tekstu evanđelja: „Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: Vratit ću se u kuću odakle iziđoh. Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku“ (Lk 11, 24-26). Neprestano bdijenje nad svojim srcem i umom, dovodi čovjeka u konflikt sa porocima, od kojih se čovjek treba očistiti jer u suprotnome sprečavaju rast u vrlinama, a u konačnici i rast prema samome Bogu. Druga faza ili sloj, je upravo potreba da se čovječji um prosvijetli, to jest, da raste u životu s Bogom i ustraje u molitvi koja ga dovodi do sjedinjenja s Presvetim Trojstvom.
Jer „čvrsto monaško uvjerenje, zasnovano na kršćanskoj ideji da je duša stvorena na sliku i priliku Boga, bilo je da prije nego se tko smije usuditi istraživati tajanstvena djelovanja božanskog Duha u čovjeku, mora doći do jednog dubljeg poznavanja samoga sebe“ (J. A. McGuckin, Knjiga mističkih poglavlja. Duhovne pouke pustinjačkih otaca i drugih ranokršćanskih kontemplativaca, prijevod: S. Stamatović, Zagreb 2005, s. 13.). U biblijskom smislu, “upoznati” znači biti blisko sjedinjen s drugom osobom. Ipak, tome sjedinjenju s Bogom, kako kaže McGuckin, treba prethoditi poznavanje samoga sebe. Znati svoje dobre i loše strane, prednosti i mane, predispozicija je gradnje čovjekovog odnosa s Bogom. Čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju, ima mogućnost upoznati Boga i ući u odnos s Bogom, biti s njim jedno. To je zapravo jedini i pravi smisao ljudskoga postojanja, biti s Bogom i u njemu pronaći mir.
Treba napomenuti da Evagrije u svojoj antropologiji, zlo nije vidio u ljudskoj naravi, već u neprimjerenoj upotrebi ljudske naravi. Pad prvih roditelja (vidi. Post 3, 1-24), prouzročio je da razumni bitak (gr. logikoi) kojim je čovjek pretrpio dezorijentaciju uma (gr. nous), duše (gr. psihe) i tijela (gr. soma), zato su često ljudske čežnje upućene prema zlu. O toj turbulenciji i sv. Pavao govori: „Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete“ (Ga 5, 17). Zbog izbora zla i grijeha, odnos s Bogom biva prekinut. Ipak, zbog različitih sadržaja koje nudi svijet (internet, mediji, tehnika i sl.), čovjeku danas nedostaje kontakt sa samim sobom i kvalitetne refleksije vlastitoga života. I takav način života samo potiče još veću izgubljenost i dezorijentaciju, kojoj je čovjek ionako sklon. Zato su potrebna mjesta ”pustinje’, kako da bi čovjek istovremeno poznavao sebe i Boga. Također treba napomenuti da iako Evagrije koristi istu imenicu kada opisuje ”tijelo” (gr. soma, lat. caro), ipak njezino značenje ovisi o kontekstu. On ne prezire tijelo, jer je ono sastavni dio osobnog integriteta, ali kada koristi pojam ”tijelo” u negativnom kontekstu, to zapravo misli na one turbulencije i žudnje koje vode u smrt.
Riječ koja tijelom postaje (Iv 1,1), vraća to jedinstvo za kojim čovjek čezne i daje milost osobi koja ide putem povratka tog izgubljenog jedinstva s Bogom i samim sobom. Suradnju s milošću, Evagrije je nazvao asketska praksa (gr. praktike). Praktika, odnosno izbor između dobra i zla, ustrajanje u vrlini ili poroku, koje traje kroz čitav kršćanski život (Ps 1). Zato Pavao Apostol, pozivajući na obraćenje, završava prvu poslanicu Solunjanima riječima: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista“ (1 Sol 5, 16-23).
Ova skica predstavlja viziju čovjeka kojom se koristio Evagrije. Ta je skica zapravo Platonova teorija o dijelovima duše, koja je podijeljena u tri djela ili tri pokreta. Koristeći pojmove koje je razvio Platon, Evagrije objašnjava biblijsku istinu koja kaže da je čovjek stvoren na ”sliku i priliku”. Prema tome duša (gr. psyche) u sebi razlikuje intelektualni, voljni i požudni dio ili pokret. Voljni i požudni dio duše su iracionalni, dok je intelektualni dio racionalan. Po naravi i naumu Božjemu, požudni dio duše čezne za krijepostima, voljni dio svladava prepreke na putu do kreposti, a intelektualni dio duše kontemplira stvarnost.
Um je mjesto po kojem je čovjek najsličniji Bogu, ili rečeno biblijski, ”slika”. Um označava čovjekovu bit, što čovjek zapravo i jest. Narav uma ostvaruje svoje ispunjenje u molitvi u susretu s Bogom. Sve te napasti, koje će biti opisane, svode se na to da čovjek u svom umu ne sretne Boga. Ali, Bog je također stvorio i dušu i tijelo, koje nisu manje vrijedne od uma, jer bez tijela i duše ne bi bilo čovjeka, sam um nije cijela osoba. Duša i tijelo je ono što biblijski autor naziva ”prilika”. Upravo je to jedan od ciljeva zloga, da ne bude čovjek jedinstven u samome sebi, nego razbijen i rastrgan, da prilika ne ukazuje sliku.
Upravo zbog istočnoga grijeha, ti pokreti duše su dezorijentirani i podliježu napastima. Proždrljivost, nečistoća i pohlepa napastuju požudni dio duše, žalost, srdžba i acedija napastuju voljni dio duše, dok taština i oholost napastuju intelektualni dio duše. Iako je acediju (lijenost) zbog njene specifičnosti, teško precizno smjestiti na kojem bi mjestu točno napastovala, ipak bi joj voljni dio duše najviše odgovarao zbog nevoljkosti koju manifestira. Jer kako kaže Evagrije: „svi ostali demoni slični su izlazećem i zalazećem suncu, jer pokrivaju samo dio duše, dok podnevni demon [acedija] zna zgrabiti cijelu dušu i zagušiti um“ (Practicus, 36). Ili kada govori: „Zašto demoni žele u nama izazvati proždrljivost, blud, bijes, sjećanje na zlo i druge strasti? Da se um, težak zbog njih, ne bi mogao pravilno moliti. Jer strasti koje dolaze iz iracionalnog dijela [naše duše] ne dopuštaju mu da djeluje racionalno i traži Božju Riječ“ (De oratione, 51).
Treba također biti svjestan da kroz cijeli život čovjek kao spužva kroz svoja čula (sluh, vid, ukus, miris i dodir) upija razna iskustva i registrira ih u svome sjećanju, kako ona dobra tako i zla iskustva. To Evagrije spominje na početku djela O zlim mislima, kad govori da: „Sve demonske misli unose u dušu slike (gr. νοήματα) čulnih stvari pomoću kojih oblikovani um nosi oblik tih stvari“ (De malignis cogitationibus, 2). Ove ”slike” (noímata) o kojima govori Evagrije, zapravo su predmet pomoću kojih djeluje zla misao ili demon. To su ta sjećanja koja istovremeno opterećuju (ako je u pitanju zlo) i formiraju um usmjerujući ga ili u smjeru vrlina ili poroka. O tom problemu Evagrije više puta govori i stoga je za njega higijena misli vrlo važna. Na najslikovitiji način govori o tome u raspravi O molitvi (De oratione): „kada moliš ne daj da te moć pamćenja uznemirava događajima iz prošlosti; neka te umjesto toga stalno podsjeća u čijoj prisutnosti stojiš. Jer um je po prirodi takav da mu lako naviru sjećanja za vrijeme molitve“ (De oratione, 45).
Upravo se u umu pojavljuju napasti u obliku slika, koje se na temelju neugodnih i posramljujućih sjećanja, sukobljavaju i suprostavljaju istini, dobru i ljepoti, odnosno istinskoj čežnji čovjekove naravi. Te slike ostavljaju trag koji može čovjeka usmjeriti na put grijeha i vječne smrti, jedino ako ih osoba prije ne razotkrije kao zle i odbaci od sebe. Demonske napasti se koriste zapisanim sjećanjima i navikama. Evagrije tu stvarnost na svoj način objašnjava riječima: „Primjerice, ako bi moj um zamislio lice čovjeka koji me povrijedio ili uvrijedio, to je dokaz da se približava misao zlopamtila. Ako se pak spomene bogatstvo ili slava, tada predmet jasno pokazuje napornoga demona“ (De malignis cogitationibus, 2).
U kontekstu, na početku već spomenute usporedbe, da su ”misli” kao ”stado ovaca”, Evagrije ima na umu ovu brigu i opreznost na ”slike” (noímata) koje su zapisane u sjećanjima i predmetom su napasti: „stoga je nužno da [monah] noću i danju čuva ovo stado, tako da bilo koja misao ne postane plijen divljih životinja” (De malignis cogitationibus, 17). Naša čula, htjeli mi to ili ne, grade i oslikavaju u našem pamćenju utjecaj svega onoga s čim smo se susreli, bio to nekakav materijalni predmet ili kakvi god međuljudski odnosi i s njima povezani problemi (Vidi. G. Bunge, Acedia duchowa depresja. Nauka duchowa Ewagriusza z Pontu o acedii, przekł.: J. Bednarek, A. Ziernicki, Kraków 2011, s. 28.). Ta sjećanja, koja su zabilježena u pamćenju, mogu biti zapreka čovjeku u sjedinjenju se s Bogom, jer: „Oni koji nose loše uspomene i ogorčenost u sebi, a očekuju nekakve plodove od svoje molitve, sliče na ljude koji idu po vodu s probušenim vjedrom“ (De oratione, 22).
Ta nauka nije samo rezultat nekakvih filozofskih pojmova, nego, kao što je već bilo istaknuto, plod njegova osobnog iskustva. Jer moleći se, sam Evagrije primjećuje, da sjećanja žele prisvojiti um tijekom molitve (Vidi. Evagrije Pontski, De oratione, 45.). Istu grčku riječ noímata, sv. Pavao koristi kada opominje i uči Korinćane: „da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere! (νοήματα)“ (2 Kor 2,11) i „onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti (νοήματα) nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja“ (2 Kor 4,4). Ovdje nam zapravo otkriva smisao napasti. Jer napastujući čovjeka, zlo ne koristi nekakve izvanredne ”efekte” da zavede, nego se koristi onim s čim je čovjek imao posla. Sva naša djela vuku za sobom odgovornost, pa bila nam djela iz prošlosti dobra ili zla. Upravo sjećanja, pored samoga demona, često su izvorom grešnoga djelovanja koja muče čovjeka.
Najveće dostojanstvo koje svaki kršćanin nosi u sebi je ”slika i prilika Božja”. Ipak, zbog slabosti i grijeha često iskrivljujemo tu ”sliku i priliku Božju”, ali zato radosna vijest koja kaže da je Isus umro za nas jer smo djeca Boga Oca i po Njegovoj muci i uskrsnuću želi obnoviti svoju djecu, budi zavist demona. U molitvi čovjek otkriva i hrani se plodovima spasonosne Isusove smrti i uskrsnuća. Zato su „demoni bolesni od zavisti kada vide da se molimo (…) Tako da bez kraja i konca pobuđuju naša sjećanja, ne bi li nas uznemirili raznim mislima“ (De oratione, 47). Važno je zbog toga hraniti svoj um istinom, dobrom i ljepotom, da ne nadvlada laž. Zato u nekim od svojih pisama Evagrije uči: „Budi vratar svoga srca i ne dopusti da u njega uđe bilo kakva opaka namisao bez pitanja. Upitaj svaku pojedinu misao i reci joj: Jesi li jedna od naših ili si od naših neprijatelja? I ako je od nas, podarit će ti mir. Ali ako je od neprijatelja ispunit će te srdžbom i uzbudit će te željama. Naime, tog tipa su namisli demona” (Epistulae, 11, 3).
Evagrije opisujući kako djeluje napast, koristi određenu književnu formu koja uspoređuje sukob dviju vojski. Pod jednim ratnim zastavama je vojska Božja, a pod drugim demonska. Ipak u toj bitci čovjek može biti ranjen, ali ne ubijen. Demonskoj vojsci najviše smeta i uznemiruje ju asketska praksa (gr. praktike), odnosno suradnja s milošću. Svaka osoba koja je asketa, onako kako to Evagrije razumije, je zapravo ona koja se trenira u dobrome, raste u vrlinama. Rast u vrlinama znači djelovati suprotno prijedlozima napasti. Zapravo se radi o tome da čovjek u tom ratu, rastući u vrlinama krene na Božji način gledati na stvarnost. Ovaj rat s demonskim snagama ne temelji se na fizičkoj nadmoći, nego u obraćenju srca. Demonske napasti imaju za cilj da se čovjek ne obraća, nego da i dalje misli i gleda na stvarnost isto kao i prije.
Zato je dobro s praktične strane razmisliti koje misli i kušnje nas najčešće pohađaju i u kakvim situacijama upravo one dolaze. Već odgovor na to pitanje, dao bi veliki korak u razotkrivanju izvora grijeha i bio bi početak rasta u krijepostima. Taj veliki učitelj pustinjačkoga života, zna da nas čeka još dug put prije nego što naše misli postanu Božje misli, odnosno kad ćemo konačno gledati na stvarnost Božjim očima. Zato za Evagrija, asketski način života igra veliku ulogu u duhovnom napredovanju i čežnji za sjedinjenjem s Bogom. Analizirajući svaku zlu misao ili demona koji napastuje i na način kako je to Evagrije ostavio u svojim pismima, upoznajmo najprije mehanizam zla koji nas svojom perfidnošću zavarava i oduzima nam mir. Tek nakon što čovjek upozna mehanizam zla može pokušati rasti u krijepostima.