Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
“Odakle kreće zlo u nama? Dok se ne zatvori slavina koja potok opskrbljuje neredom i razaranjem, svaki pokušaj popravka svoga života i svaki čin biti će kao neka postavljena zakrpa koja će propuštati i samo će se životariti, a neće biti istinskoga oslobođenje. To nije spas. Možemo sebi nametnuti svakojake stege, ali biti ćemo samo obojeni slobodom, a ne oslobođeni. Odora lijepog predstavljanja zatvorit će nekog jadnog Lazara sakritoga iza kamena koji spriječava neugodan miris, koji će nastaviti čekati da bude oslobođen, razvezan i ostavljen da živi. S obzirom da je opiranje zlu pokrenuto odozdo, a ne odozgo, nameće nam se jedna posljedica: shvaćanje nas samih da smo pogreška, loše učinjeni, samokažnjavamo se, vežemo se, kažnjavamo itd. I poslije, ono što se nakupilo na plićaku time što je bilo podvrgnuto tom beskorisnom trudu, može eksplodirati u još veći i teži patološki nered.
Ponekad osobe koje su učinile najveće zastranjenje i prouzročile najveću sablazan upravo su one koje su do malo prije bile najukalupljenije, najtradicionalnije i najprivrženije previlima. Ima li što bolje za predložiti? Ako je Krist imao s nekim problema, to onda nisu bili grešnici ili pogani nego oni koji su bili opsjednuti pravilima. Zar to znači da je Isus bio protiv pravila? Ne nipošto. To znači da prije nego se dođe do dobra treba se roditi iz dobra, jer glumljenje dobroga služi samo tome da se kristalizira otuđenost od dobra. Dok su se poznavatelji religije pokazivali kao pravedni, Isus je donosio preporod odozgo, jer On više nego pravedan bio je Sin koji se nije pravio dobrim nego je dolazio iz dobra. Svaki čin ima svoje porijeklo ili u dobru ili u zlu. Kako je rečeno, pravim porijeklom zla bavili su se istočni kršćanski monasi, mešu kojima je Evagrije Pontski kao i mnogi drugi.
Onima koji su se po primjeru Sv. Antuna Velikoga (251.357) povukli u pustinju bilo je posve jasno da u unutrašnjoj borbi zla sve zlo polazi od misli. Nazvat će ih grčkim imenom “logismoi“. Ti su monasi počeli shvaćati kakvo je njihovo djelovanje, te su shvatili da su takove misli bile smetnja i da su se našli u borbi s nečim nepoznatim, što je bilo poticajno. Kasnije će ih nazvati demonima. Evagrije Pontski prije nego se povukao u pustinju bio je učenik Bazilija Velikoga i Ivana Zlatoustoga. Postavši pustinjakom svojoj je mudrosti prisvojio mnoga tuđa iskustva i došao do toga da je te “logismoi” rasporedio u osam vrsta. Mudrost istočnih kršćana bila je rasvijetljena tom Evagrijevom podjelom.”
Iz uvoda knjige Fabio Rosini, L’arte della buona battaglia
