Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Jedna od nesvakidašnjih pobožnosti koje ne napuštaju pavlinski monaški kor (unutarnju kapelu rezerviranu isključivo za redovnike) je pobožnost Marijanskog klečanja. Ta pobožnost nastala je u XIX. stoljeću u samostanu na Jasnoj Gori. Samostan je u to vrijeme bio pod ruskom okupacijom i redovnicima je posebnim dekretom zabranjeno zajednički moliti časoslov. Bilo je to u skladu s politikom zabrane djelovanja redovničkih zajednica u ondašnjem ruskom carstvu koje je djelomično obuhvaćalo današnju Poljsku. Katolici su u Rusiji do Oktobarske revolucije (1917.) mogli ispovijedati privatno svoju vjeru i imati svećenike, ali redovnici i redovnice bili su zabranjeni.
Tako su monasi navikli i željni zajedničke molitve započeli zajednički moliti posebne molitve u čast Majci Božjoj za cijeli red i nazvali su tu molitvu kleczki – klečanje za Gospu. Klečeći pjevana zajednička molitva monaha koji se nisu zajednički smjeli moliti časoslovom. Sastoji se od posvete Majci Božjoj na početku, a nastavlja pjevanom marijanskom litanijom, i drugim starim molitvama u čast Blaženoj Djevici Mariji. Skoro sve molitve su na latinskom jeziku, iako prijevodi postoje i danas se mole na latinskom jeziku. Gregorijanski koral kojem su molitve na latinskom prilagođene ključan je dio posebnosti molitve.
Tako je svakodnevna molitva ujedinjavala prisilno razjedinjenu zajednicu. Klečanje je bilo obavezno svaki dan dok nije uveden zajednički časoslov nakon Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine. Nakon posljednjih kodifikacija konstitucija svedena na zajedničku molitvu subotom prije večernjih molitava. Ipak, u povijesti ostaje to molitva zajednice u teškim trenucima i velikim iskušenjima. Zato se molitva nikad nije molila sa vjernicima, nego je rezervirana samo za pavline, i svaki je pavlin zna propisno pjevati, što se uči u novicijatu. Na Monstra te pavlin zna da mora raširiti široko ruke, na litanije kako odgovarati… nećemo reći sve tajne, zar ne?