pavlini

O nama

PAVLINI (Red Sv. Pavla Prvog Pustinjaka) su pustinjački Red koji je nastao u XIII. st. u Mađarskoj i Hrvatskoj, okupljanjem rapršenih pustinjaka u redovničku zajednicu. Red se ubrzo proširio čitavom srednjom Europom. Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda. 1972. g. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko, kod Karlovca. Danas su u Hrvatskoj tri samostana, ujedinjeni u Hrvatsku pavlinsku provinciju.

Geslo pavlina je: Sam sa samim Bogom! (Solus cum Deo solo!)

Poziv

Ako želiš pristupiti pavlinskoj zajednici kao svećenik ili kao časni brat najprije pomoli se Duhu Svetom da te vodi i pomogne upoznati pravi poziv za tebe.

Duše Sveti, Bože,
diši u meni, da mislim što je sveto!
Potakni me, Duše Sveti,
da činim što je sveto!
Privuci me, Duše Sveti,
da ljubim što je sveto!
Ojačaj me, Duše Sveti,
da čuvam što je sveto!
Štiti me, Duše Sveti,
da sveto nikada ne izgubim!

Projekt Pod smokvom – doživi evanđelje

Kaže mu Natanael: “Odakle me poznaješ?” Odgovori mu Isus: “Vidjeh te prije negoli te Filip pozva dok si bio pod smokvom.” (Iv 1, 48)

Projekt Pod smokvom je You Tube kanal i osmišljen je kao mjesto stvarnog susreta s Gospodinom po Božjoj Riječi, prilika za evangelizaciju, suradnju i služenje u ljubavi! Projekt je nastao iz iskustva Božje blizine i kršćanskog prijateljstva proživljenog na duhovnim obnovama koje zajednica Kursiljo redovito organizira na otoku Krapnju. Na jednoj od takvih obnova, kojoj je nazočio, fr. Mate Kolak koji je predložio osnivanje biblijskih grupa. Ono što su pak neki od polaznika njemu predložili bilo je formiranje jedne takve grupe na internetu.

Pavlini pro life

Pavlini su redovnici nastali u XIII. st., vrlo su zaslužni za širenje vjere i kulture među Hrvatima. Sv. Pavao Prvi Pustinjak je , između ostaloga, i zaštitinik male djece; 15. siječnja, na njegov blagdan, pavlini blagoslivljaju dječicu. Uz Majku Božju – Kraljicu Pustinjaka, pavlini kroz povijest najviše štuju otajstvo sv. Križa i Anđela Čuvara. Slijedeći znakove vremena, pavlini danas osobito molitvom i žrtvom vode borbu za život nerođenih.

Zanimljivosti Pavlinskog reda

Pavlini se ne smiju proglašavati blaženima i svetima

Odluka iz najranije povijesti reda ne dozvoljava da se ni jedan pavlin uzdigne na čast oltara. Ne znači to da pavlini nemaju svojih svetaca, živi sveci i danas ispunjavaju naše samostane. Sukladno pustinjačkom duhu pavlini ne žele biti poznati svijetu nego samo Bogu. Isto tako svaki pavlin mora biti svet, ne samo onaj koji je poznat kao svet. Kroz povijest bilo je vrlo mnogo braće koja su bila nazivana blaženima, a njihovi životopisi su sakupljeni u posebnu knjigu koju se nije mogla naći izvan samostana. Zadnji naš brat koji je trebao biti proglašen blaženim je o. Romuald Klaczynski kao žrtva nacističkog režima u logoru Dachau, na molbu reda izbrisan je s liste 108. blaženih mučenika nacističkih logora, iako je preminuo na glasu svetosti.

Anđeoski habit

Pavlini su prepoznatljivi po specifičnom bijelom habitu, koji se sastoji od tunike, bijelog pojasa, škapulara i kapuce te krunice i bijele kapice, pileolusa. Takav habit uveo je 1341. generalni prior reda Nikola Nijemac, kako bi podsjećao da svaki pavlin mora živjeti anđeoskim životom. Prije toga pavlini su nosili habite istoga kroja, ali sivo-smeđe boje. Habit se dobiva na oblačenju, tzv. investituri koje se odvija u sklopu novicijata, prve i pripremne godine pavlinskog života.

Pavlinski obred

Pavlini su stoljećima njegovali svoj vlastiti obred Sv. Mise te vlastiti časoslov, s posebnim napjevom – melodijom gregorijanskog korala. Sv. Mise i časoslova odrekli su se na Generalnom kapitulu u Lepoglavi 1600. godine da se razlikama u služenju Sv. Mise ne unosi nemir među vjernike. Koral se ipak zadržao do danas kada se pjeva u posebnim prigodama.

Majka Božja

Pavlin ne bi bio pavlin bez velike pobožnosti prema Majci Božjoj. Marija je neizostavni dio pavlinskoga života, kraljica pustinjaka, te zagovornica na putu spasenja. Pavlini časte Majku Božju svaki dan, a posebno subotom, i marijanskim blagdanima kada se moli marijanski časoslov i služi Misa njoj na čast. Nacionalna marijanska svetišta Poljske i Slovačke su pavlinski samostani.

Jasna Gora

Glavni samostan reda je Jasna Gora u Poljskoj, u sklopu velikog samostana utvrde nalazi se poljsko nacionalno marijansko svetište, koje godišnje posjeti oko 4 000 000 hodočasnika. Ujedno je to i najveći samostan reda koji broji oko 130 redovnika. Papa Sv. Ivan Pavao II volio se našaliti da je to najprometnija pustinja na svijetu, te govorio o jasnogorskoj komponenti pavlinske karizme. Slika Majke Božje Jasnogorske nalazi se u skoro svim pavlinskim samostanima i crkvama u Hrvatskoj i drugdje. Jer čudotvorna Ikona napisana na stolu Sv. Obitelji ima velik i pozitivan utjecaj na cijelu zajednicu.

Pavlinska karizma

Teško je karizmu reda sastaviti u nekoliko rečenica, uključuje ona prošlost i sadašnjost velike zajednice. Ipak kako kažu konstitucije iz 1930. godine, franjevci nasljeduju Krista siromašnog, Salezijanci Krista koji je s mladima, dominikanci Krista koji naučava a pavlini Krista samotnog, osamljenog i stavljenog na kušnju u pustinji. Razlika između pavlina i drugih pustinjaka je u tome što pavlini žive cenobitskim (zajedničkim) načinom života, dok većina pustinjačkih redova živi anahoretskim (samotnjačkim) životom. Zajednički način života uključuje zajedničke molitve, obroke, susrete, zajednički rad i djelovanje te zajedništvo imovine.

Povijest pavlinskog reda

Govoreći o pavlinskom redu govorimo o specifičnoj redovničkoj zajednici unutar rimokatoličke crkve, neobično bogate i komplicirane prošlosti te zanimljive karizme i načina djelovanja. Pavlini su prošli doslovnu evoluciju, razvoj u shvaćanju sebe te svojega poslanja koje se kroz vrijeme mijenjalo uvijek odgovarajući potrebama vremena i mjesta s izričitim pustinjačkim i marijanskim naglaskom. Pavlini i danas nakon više od 800 godina svjedoče da je služiti Bogu veća radost nego posjedovati sva blaga svijeta. Poradi lakšeg razumijevanja pavlinske prošlosti povijest reda dijelimo na razdoblja formacije i afirmacije, te zlatno, srebreno i brončano razdoblje te suvremeno doba.

1. Razdoblje formacije reda (1200-1270)

Pavlinski red nije imao jednog osnivača da bi mu se moglo pripisati zasluge za osnivanje reda već je red nastao ujedinjavanjem pustinjaka oko samostana Sv. Jakova na brdu Patač pokraj Pečuha u Mađarskoj. Glavnu ulogu u sjedinjavanju pustinjaka dunavskog područja imao je bl. Euzebije Ostrogonski, kanonik glavnog grada Ugarsko-hrvatskog kraljevstva koji je oko 1250. godine napustio svoj dosadašnji život te se povukao u pustinju, okupljajući oko sebe one koji su htjeli zajednički nasljedovati Boga koji govori u tišini i samoći. Uskoro se tom pustinjačkom pokretu pridružilo mnoštvo samostana i pojedinih pustinjaka. Tradicija govori o snu bl. Euzebija koji je vidio mnogo malih plamičaka koji se sabiru u jedan veliki plamen koji je Bogu po volji.

2. Razdoblje afirmacije reda (1270-1308)

Od 1270. godine kada molba za u temeljenje novoga reda biva odbijena u Rimu, a bl. Euzebije umire na glasu svetosti počinje borba za potvrdu reda. Brojni samostani na području današnje Mađarske, Hrvatske, Slovačke i Rumunjske trude se kako bi bili priznati od crkvene vlasti. Nakon mnogo truda pod vodstvom tri blažena provincijala, red je 1308. godine potvrđen kao monaški red po pravilu Sv. Augustina, a pod zaštitom Sv. Pavla Prvog Pustinjaka; uzora svih monaha.

3. Zlatno razdoblje reda (1308-1527)

Brzo rastući pavlinski red pridobiva mnoge nove članove unatoč svojoj povučenosti, jer pavlini uvijek grade svoje samostane izvan velikih gradova na osami. Tako se pavlinski red u ovom razdoblju širi na današnju Njemačku, Poljsku, Španjolsku, Portugal, Italiju, Austriju i Češku živeći vrlo strogim asketskim životom. O načinu života tih pavlina najbolje svjedoči to, da su pavlini mogli slobodno prelaziti u kartuzijanske samostane, samo s dozvolom poglavara. Pavlini se u ovom razdoblju ne bave pastoralnim radom, ali su njihove crkve uvijek otvorene vjernicima i hodočasnicima. Dan pavlina ispunjen je dugim molitvama i napornim radom. Broj samostana prelazi 300 i osnivaju se provincije – vikarije, a najveći samostan Marianosztra u Mađarskoj broji 400 redovnika. Samo u Hrvatskoj i današnjoj Bosni i Hercegovini red ima preko 120 samostana. Pavlini su ispovjednici kraljevskih obitelji i odgajatelji kraljevske djece, vrsni duhovnici, gospodarstvenici, umjetnici, graditelji i karitativni djelatnici, a po potrebi i ratnici. Sve će se to promijeniti nakon strašne Mohačke bitke 1526. godine kada će dio spomenutih zemalja biti uništen turskom navalom, a drugi dio zatrt djelovanjem protestanata. Pavlini više nikada neće dosegnuti svoje zlatno razdoblje.

4. Srebrno razdoblje (1527-1786)

Nakon gubitka većine samostana, subraće i posjeda, centar uprave pavlinskog reda prenosi se u Lepoglavu u Hrvatskoj. Najviši poglavar reda – generalni prior stolovati će u Lepoglavi do 1640. godine. Kroničar je zabilježio da je nakon tursko – protestantskih napada generalni prior imao manje braće nego bl. Euzebije kada je sabirao red. Suočeni s gubitkom posjeda i nemogućnošću života kakvim su do sad živjeli pavlini se okreću pastoralnom radu i školstvu. Tako redovnici čine misijske ekipe koje evangeliziraju ratom poharana područja, a pavlinske visoke škole i ljekarne čine zaštitni znak pavlinskog utjecaja. Nekoliko pavlina je uzdignuto do biskupske službe i kardinalske časti. Red sudjeluje u obrani Hrvatske i Ugarske od Osmanske opasnosti. Prihvativši tridentsku obnovu pavlini se odriču vlastite liturgije; pavlinskog obreda Sv. Mise i časoslova, prihvaćaju Rimski obred s nekim vlastitostima, dobivaju nove Konstitucije, te postaju promotori baroknog stila gradnje i umjetnosti, koji je striktno povezan s tridentskom obnovom crkve. Samostanske gimnazije i učilišta, umjetničke škole i gradilišta, bolnice i ljekarne, svetišta i pobožnosti te gospodarska postignuća izvršavaju golemi utjecaj na onodobno društvo, što ne odgovara politici Habsburške monarhije. Zato car Josip II bez izričitoga razloga počinje ukidati monaške redovničke zajednice, motivirajući to njihovom suvišnošću, odnosno da ne doprinose društvu, pritom grabeći posjede. Pavlini nisu ukidani među prvim redovima, doslovno ukinuti su zadnji, jer su mnogo doprinosili društvu, zato je cijeli red u Austrijskom carstvu nasilno raspušten tek 7. veljače 1786. izbacivši pavline preko noći iz njihovih samostana plijeneći imovinu. Svećenici su morali prijeći u biskupijski kler, a časna braća su otpuštena. Ukinuto je oko 200 samostana.

5. Brončano razdoblje (1786-1920)

Ipak cijeli razgranati red nije ukinut, preostali su samostani u Poljskoj i Njemačkoj provinciji, te prokuratorski samostan u Rimu. Tako je oko 180 pavlina preživjelo ukinuće, samostan u Rimu se utrnuo s vremenom, njemačka provincije je ukinuta kroz burno 19. stoljeće, dok su kraj 1918. godine dočekala samo dva samostana s 12 redovnika, Majke Božje na Jasnoj Gori u Czenstochowi, te Sv. Mihaela u Krakovu. Povezivanjem ta dva samostana specijalnim dekretom Sv. Stolice 23. rujna 1920. počinje obnova pavlinskoga reda koja traje do danas.

6. Suvremeno doba (1920-)

Nakon povezivanja samostana red počinje naglo rasti njegujući sveudilj monašku duhovnost i pastoralnu otvorenost, pavlini nisu imali župe već isključivo svetišta, i to uglavnom marijanska. Sjedište reda postaje samostan na Jasnoj Gori. Već 1934. godine red se vraća u Rim i Mađarsku te 1946. utemeljuje ponovo Mađarsku provinciju, otvaraju se mala i velika sjemeništa, preuzimaju stari samostani. Drugi svjetski rat i poraće izuzetno negativno djeluju na red. U vihoru rata život gubi nekoliko pavlina, a poslijeratna komunistička stvarnost izuzetno je nenaklonjena redu. U Mađarskoj je red ponovo ukinut 1952. godine, a tamošnji pavlini prelaze u podzemlje do propasti komunizma. U strahu pred ukinućem reda u Poljskoj generalni prior naređuje otvaranje samostana u Sjedinjenim Američkim Državama kako bi se red spasio ukinuća. Do ukinuća samostana u Poljskoj ipak nije došlo. Red se razvija te se još uvijek obnavljaju provincije, tako se pavlini vraćaju u Njemačku, Hrvatsku, Slovačku, Češku, Latviju, Ukrajinu, Bjelorusiju, Španjolsku i Francusku te otvaraju misije u Australiji, Kamerunu, Južnoafričkoj republici te Velikoj Britaniji. Prilagodbom uputama II. Vatikanskog sabora pavlini dobivaju nove Konstitucije i ostaju monaškim redom katoličke Crkve.

Blažena Djevica Marija, Kraljica pustinjaka nikada nije napustila red, već se uvijek i u najtežim vremenima brinula za svakog monaha, vjerujemo da će tako biti i dalje.