Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
O UKINUĆU PAVLINSKOG REDA
Austrijski car Josip II. – posebnim dekretom 7. veljače 1786. – ukinuo je pavlinski red. O poznatim i nepoznatim razlozima takvom ukinuću dovoljno se govorilo na znanstvenim skupovima sličnim lepoglavskome. Glavni razlozi ipak se znaju. To je, prije svega, duhovna klima onog vremena – prosvjetiteljstva – koje nije imalo nikakva razumijevanja za samostansko-pustinjački život. Josip II. običavao je uplitati se u crkvena pitanja, pa ga zato i zovu sakristan. On se, dakako, smatrao velikim vjernikom, neki Austrijanci govore čak da je bio sveta života. Josip II. unaprijedio je crkveni život reorganizirajući župe i gradeći mnoge nove crkve. Zato njegov akt o ukinuću pavlinskog, kao i drugih crkvenih redova, nije bio uperen protiv Crkve, već su razlozi tome bili politički i gospodarski.
Prosvjetiteljstvo je naivno vjerovalo, sve do naših dana, da će znanost, znanje, riješiti sve probleme čovječanstva i stvoriti “raj na zemlji”. Prosvjetiteljska duhovna klima osobito je pogodovala Josipu II. u donošenju akta ukinuća. Nepotrebno je, stoga, mistificirati razloge ukinuću reda. Nepravedno je i opredijeliti se za argument Josipa II. prema kojemu je on pavlinski red ukinuo zbog popuštanja redovničke stege; jer – kad bi se uočavale jedino ljudske slabosti, Crkve i ne bi bilo.
Nakon sloma zrinsko-frankopanske urote 1671. g. ukinuće pavlinskog reda bilo je za Hrvatsku najjači udarac; ne samo na crkveno-duhovnom području već i na području politike i prosvjete, gospodarstva i – nadasve – kulture. Pavlini su imali sveučilište u Lepoglavi, bili su hrvatski red, i to ne samo svojim nastankom već i djelovanjem. To austrijskoj germanizacijskoj politici nije išlo u prilog.
Prošlo je više od dva stoljeća od ukinuća reda i sve je kulturno i materijalno blago skoro razgrabljeno, da ne velimo – opljačkano, razneseno na sve strane.
Usprkos tome, na izložbi u Zagrebu 1989. godine predočene “reliquae” pavlinske kulture u Hrvatskoj potvrđuje i doseg te kulture, osobito koncem 18. stoljeća. U Hrvatskoj je tada bilo 30-ak aktivnih samostana. Red je upravo prije ukinuća bio najvažniji i najutjecajniji. Samostani su, počevši od lepoglavskog, dostojni bili važni centri i vjere i kulture. Hrvatska je ukinućem reda bila opustošena u svakom pogledu.
OBNOVA REDA
Zanimljivo je upitati zašto se pavlini, nakon smrti Josipa II. 1790., nisu obnovili, premda ih je tada još bilo živih. Većina svećenika-redovnika bili su sekularizirani, tj., postali su biskupijski svećenici, župnici na mnogim župama. Stariji su patri umirovljeni. Redovnička braća otišla su u druge redove ili u laički stalež. Glavni razlog neobnavljanju reda bio je nestanak uvjeta za normalan redovnički život, na kakav su redovnici naučili živjeti. Oduzeti su im samostani i crkve, škole, sva imanja i posjedi, a nitko zasigurno nije bio voljan vratiti im oduzeto.
A pavlini tada nisu bili pastor(al)ci; nisu imali župe na kojima bi radili kao drugi redovnici. Zamalo, nisu se više mogli snaći u novonastaloj situaciji. Nije to bio slučaj samo s pavlinskim redom u povijesti Crkve.
Početkom 18. st. red je pokušao obnoviti i bivši pavlinski klerik, poznati hrvatski pisac Titũs Brezovački (4.I.1757. – 29.X.1805.). Pokušao je to putem hrvatskog sabora, ali bez uspjeha.
Ukinuće pavlinskog reda ipak su preživjela dva samostana u Poljskoj: Jasna Gora u Częstochowi, jer se samostan nalazio u dijelu Poljske pod ruskom okupacijom, i samostan u Krakowu, slobodni kraljevski grad, i – premda je bio u sastavu Monarhije – gradski oci uspjeli su ishoditi dozvolu da taj samostan ostane. Ta dva samostana, svaki u drugoj državi, skoro da i nisu komunicirali. Red se nije mogao širiti jer je postojao „numerus clausus“, na Jasnoj Gori moglo je biti samo 12 redovnika. Nakon smrti jednoga mogao je u samostan ući novi član. Tako je bilo tijekom prošlog stoljeća, odnosno do 1918. g. kad je Poljska ujedinjena: red se počeo slobodno širiti i djelovati. Pavlini su se počeli vraćati u svoje stare samostane, što ih je ukinuo Josip II. Između dva rata pavlini su se vratili i u Mađarsku. Do 2. svjetskog rata bilo ih je već dvadesetak, ali rat i komunizam nakon njega opet su zaustavili obnovu.
U Hrvatskoj se pred 2. svjetski rat razmišljalo o obnovi pavlinskog reda. Josip Salač, pomoćni biskup zagrebački, pričao je autoru ovoga rada da se on, kao mladi svećenik s još nekolicinom spremao 1939. g. ići u Poljsku, u pavlinski novicijat, s namjerom da se pokrene obnova. Ali rat je i tu inicijativu prekinuo.
Svete uspomene kardinal Alojzije Stepinac također je o tome razmišljao. Na njegov poziv došla su iz Poljske 1943. g. dva pavlina u Mariju Bistricu. Kardinal je namjeravao da pavlini s vremenom preuzmu vodstvo bistričkog svetišta Majke Božje, po uzoru na Jasnu Goru, koja je nacionalno marijansko svetište poljskog naroda, a gdje je ujedno i sjedište Generala pavlinskog reda. Ali, ni taj pokušaj obnove nije uspio. Po završetku 2. svjetskog rata, pred najezdom komunizma, tisuće Hrvata moralo je napustiti domovinu. Povukli su se i pavlini iz Marije Bistrice. Vjerojatno im je tako preporučeno.
U Poljskoj su pavlini i za komunizma nastavili djelovati i širiti se. Komunisti nisu uspjeli – kao u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj – ukinuti sve crkvene redove, jer je Crkva u Poljskoj bila “pretvrdi orah”. Tamo je ostao samo biskupijski kler. Dakle, sve pod strogom kontrolom.
Sedamdesetih godina ovog stoljeća, današnji zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić poziva pavline iz Poljske, opet s namjerom da se red obnovi. Šestog travnja 1972. g. dolaze iz Poljske četiri redovnika: prior o. Teofil Krauze, o. Juliusz Kludziak, o. Gabrijel Knop i brat redovnik Lovro Bednarz. Najprije su u svom bivšem samostanu u Remetama, gdje su danas o.o. karmelićani, učili hrvatski jezik, da bi na jesen iste godine preuzeli svoj bivši samostan u Kamenskom kod Karlovca. Budući da je tu i sjedište župe pavlini su preuzeli na upravu i župu Kamensko. Tu su pavlini djelovali do 5. listopada 1991.g., kad su opet, kao nekoć davno pred Turcima, morali napustiti svoj samostan. Dakako, nakon što su već otišli vjernici iz tog dijela župe, njih blizu 2.500. Trojica pavlina, među kojima i autor ovoga teksta, smjestili su se kod otaca franjevaca u Karlovcu i brinu o našim prognanicima, kao i o slobodnom dijelu župe. Čekaju pavlini povratak u svoj samostan na Kamensko. Stanje tog okupiranog samostana, kao i lijepe barokne crkve, vrlo je loše. Uništena su krovišta, a unutrašnjost je devastirana. Više od granata štete će načiniti voda. Srećom, iz crkve u Kamenskom na vrijeme su evakuirani najvrjedniji predmeti, kipovi i slike.
Na poziv porečko-pavlinskog biskupa g. Antuna Bogetića, sedmog srpnja 1993. dolaze tri pavlina u svoj bivši samostan Sv. Petra u Šumi, kod Pazina.
Taj samostan bio je nekad sjedište pavlinske provincije Istre i Vinodola. Budući da je dio samostana porušen, predstoji velik posao obnove.
Godine 1994. kamenski pavlini, budući da je povratak na Kamensko još uvijek neizvjestan, zauzimaju se za uređenje svog bivšeg samostana Svetice kod Ozlja, 15 km od Karlovca. Tu bi se smjestili do obnove i povratka na Kamensko, a svetički samostan bio bi kasnije “filijala” Kamenskog. Takvi su planovi. Akcija u vezi sa Sveticama još nije realizirana. Samostan se uređuje i bit će, nadamo se, spreman za useljenje na proljeće 1995.g.
Zasad su u cijeloj Hrvatskoj, na dva mjesta, svega četiri redovnika pavlina, ali ohrabruje što imamo tri mladića u novicijatu, u Poljskoj, te još četiri kandidata. Nadamo se da je s obnovom krenulo.
POGLED U BUDUĆNOST
Sljedeći samostan koji mi, pavlini, namjeravamo preuzeti jest onaj u Lepoglavi. Nadamo se da će to biti ostvarivo do 2000. godine – do 600. obljetnice lepoglavskog samostana i dolaska pavlina u Lepoglavu. Lepoglava je pavlinima osobito na srcu zbog njezina velikog značenja za pavlinski red, za hrvatski narod i Crkvu.
Utjeha je pavlinima da Hrvati ipak nisu zaboravili na njih. Iako je prošlo više od 200 godina od ukinuća reda, još uvijek su svježe uspomene, posebno u vezi s njihovim samostanima i crkvama. Hrvati su zapamtili da su pavlini bili hrvatski red, jer su u 13. stoljeću pojavili se/nastali u sjevernoj Hrvatskoj, kao i u južnoj Mađarskoj. Bili su stvarno hrvatski i svojim djelovanjem. I to je bio razlog zbog kojeg su i dokinuti. Stoga ne sumnjamo da će se pavlinski red u Hrvatskoj obnoviti.
Nije slučajno za nas pavline da se obnova događa upravo u najnovije doba. Na kraju drugog tisućljeća predstoji velika duhovna obnova – ne samo hrvatskog naroda, kojem je ta obnova i službeno najavljena – već je takva obnova potrebna cijeloj zapadnoj civilizaciji. Ili te civilizacije neće biti, kako reče francuski mislilac André Malreaux. Živimo u post-industrijskom i post-znanstvenom dobu. Pokazalo se, osobito u 2. svj. ratu, nakon tolikih zvjerstava, nakon atomske bombe, da znanost nije kadar riješiti sve čovjekove probleme – kako je to prosvjetiteljstvo još od 18. st. počelo naučavati. Ta znanost nije riješila ni temeljna čovjekova pitanja: glad u svijetu, velike nepravde i diskriminacije.
Atomska opasnost, dovevši civilizaciju na rub propasti, pokazala je što može učiniti čovjek koji je samo “napunjen” informacijama, a nema duhovnog sadržaja, nije u sebi uravnotežen. A korijen te neravnoteže jest u čovjekovom otuđenju od Boga. Nužan je zato veliki, ne samo formalni, povratak k Bogu, tj. povratak čovjeka samom sebi, svojoj biti, onim pravim vrednotama i idealima koji proizlaze iz Evanđelja, od Isusa Krista, a koji su i hrvatskom narodu bili nadahnuće tijekom 13 stoljeća, koliko Hrvati jesu u svojoj lijepoj Domovini.
U kontekstu tog duhovnog ozračja pavlini i te kako imaju svoje mjesto i poslanje, kao samostansko-pustinjački red, tj. red molitve i rada.
Kakva bi, dakle, bila zadaća pavlina u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama gdje oni djeluju, u Poljskoj gdje ima oko 300 pavlina; još ih ima stotinjak izvan Poljske: u SAD, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Slovačkoj, Češkoj, Južnoj Africi i Italiji.
Osnovne su djelatnosti pavlina utvrđene još u Konstitucijama: gajenje kontemplacije u samoći i ljubav prema liturgijskoj molitvi; radni i siromašan život, apostolska gorljivost prema potrebama Crkve. Pavlini, poput drugih crkvenih redova, na poseban način štuju Blaženu Djevicu Mariju i mnoge njihove crkve jesu Marijina svetišta: poput Jasne Gore u Poljskoj, a kod nas su to bile Remete, a i samostan Kamensko kod Karlovca lokalno je Marijino svetište. Uz tu svoju glavnu djelatnost – molitveni život – pavlini su uvijek imali i neku aktivnost, već prema potrebama Crkve i naroda: prije ukinuća reda bili su to školstvo, gospodarstvo, kultura, obrana Domovine, pa u određenom smislu i politika. Danas su takve djelatnosti otpale, jer ih je u međuvremenu preuzela država. Današnja aktivnost pavlina jesu župski pastoral, vjeronauk, istraživanje i predstavljanje pavlinske, stare i bogate duhovne baštine.
U afirmaciji te bogate duhovne i kulturne baštine znanstveni skupovi u sklopu “Lepoglavskih dana” uvelike pomažu.
LEPOGLAVSKI zbornik, BALOG ZDENKO . , CVITANOVIć �. , PAžUR B. (1995). Lepoglavski zbornik : Radovi sa znanstvenog skupa ˝Šest stoljeća kulture i umjetnosti u Lepoglavi˝. Zagreb: Kajkavsko spravišče.