Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Oče Evagrije, učite da izvor grijeha nisu djela, nego misli. Ne pridajete li im preveliku važnost?
Evagrije iz Ponta: Upravo misao otvara srce zlu. Djela su samo kasniji plod. Kad bi mogao vidjeti koliko se dugo jedna misao njeguje prije nego što postane djelom, bio bi oprezniji. Zlo ne viče odmah. Dolazi kao šapat, sjećanje, slika, osjećaj. A ako ga prihvatiš – ono se ukorjenjuje.
Tvrdite da postoji osam duhova zla koji su izvor svih drugih grijeha. Nosi li ih svatko od nas u sebi?
Svaki čovjek koji živi susreće njihov utjecaj. Ne zato što je zao, nego zato što je slobodan. Ti duhovi ne djeluju svi odjednom, nego dolaze jedan za drugim. Njihov je cilj udaljiti čovjeka od molitve, od Boga i od unutarnjeg mira.
Počnimo od početka – zašto na prvo mjesto stavljate proždrljivost?
Jer je to najtjelesniji od tih duhova. Pogađa temeljnu dimenziju našega postojanja – želju za hranom i užitkom. Ne radi se samo o lakomosti. Radi se o tome da tijelo zahtijeva trenutačno zadovoljenje. Čovjek koji se ne zna odreći kruha, neće se znati odreći ni grijeha.
A odmah nakon proždrljivosti pojavljuje se duh nečistoće…
Da. Jer uzburkano tijelo traži nešto više. Nečistoća ne počinje u tijelu, nego u mašti. To su slike, sjećanja i fantazije koje raspiruju strast. Taj je duh osobito podmukao jer donosi privid nježnosti i ljubavi, dok u stvarnosti vodi prema samoći, razočaranju i strahu. Mnoge duše koje su željele ljubiti bile su slomljene tim ognjem.
Sljedeći je duh pohlepa. Po čemu se ona razlikuje od prethodnih?
Pohlepa se ne odnosi na tijelo, nego na budućnost. Više nije riječ o tome da nešto pojedeš ili posjeduješ, nego da posjeduješ unaprijed, za svaki slučaj. Čovjek kojim vlada pohlepa živi u strahu: „A što ako ponestane?“ On je rob sutrašnjice. Počinje gomilati – stvari, novac, pa čak i dobra djela. Ali njegovim životom više ne upravlja Bog, nego strah.
I tada dolazi tuga?
Tuga je duh koji se hrani razočaranjem. Kada stvari ne idu prema tvojoj želji. Kada izgubiš ono za čime si toliko čeznuo. Kada moliš, a ne dobivaš. Taj ti duh govori: „Nema smisla vjerovati. Nema smisla ljubiti. Bog te iznevjerio.“ To je tuga koja ne traži utjehu, nego se hrani vlastitom boli.
Nakon tuge dolazi srdžba. Je li to prirodna reakcija?
Srdžba je prirodna, ali to ne znači da je dobra. Duh srdžbe pred tebe stavlja sliku svijeta kao neprijateljskog, ljudi kao neprijatelja, a samoga Boga kao nepravednog. To je duh koji raskida veze. Zbog njega se više ne moliš s ljubavlju, nego s prigovorom. A ako mu dopustiš da predugo govori – počinješ mrziti.
Jesu li srdžba i tuga uvijek loše? Postoji li njihova pozitivna strana u duhovnom životu?
Srdžba i tuga same po sebi nisu zlo – one su pokretačke snage duše. Ono što ih čini zlima jest njihova pogrešna usmjerenost. Srdžba usmjerena protiv bližnjega uništava. Ali srdžba protiv grijeha, protiv vlastite lijenosti, izdaje i laži – može potaknuti dušu na obraćenje. Isto tako i tuga – ako proizlazi iz žalosti zbog grijeha i vodi prema pokori, ona je blagoslovljena. Ali ako se rađa iz frustracije zato što nismo postigli užitak ili iz neuredne navezanosti – tada postaje pogubna. Nisu same emocije zle – zlo počinje ondje gdje čovjek dopusti da one upravljaju njime protivno istini koju je spoznao.
Acedija – taj se duh čini osobito nerazumljivim. Što on točno čini?
To je duh praznine. To nije lijenost. To je unutarnja nemoć pred svime što je duhovno. Odjednom sve izgleda dosadno, nepodnošljivo i besmisleno. Molitva postaje teret. Ljudi smetaju. Vrijeme se beskrajno odugovlači. Čovjek pod utjecajem toga duha ne bježi od Boga kroz grijeh, nego kroz ravnodušnost. A to je mnogo teže nadvladati.
A što je s duhom taštine? Odnosi li se on uglavnom na uspješne ljude?
Taština ne bira bogate ni istaknute ljude. Odnosi se na svakoga tko počne tražiti priznanje. Čak i redovnik koji posti može početi sanjati o tome kako će se drugi diviti njegovoj askezi. Taština je odjek ljudskog pogleda u tvojoj nutrini. Činiš nešto dobro, ali više ne radiš to za Boga – nego za zamišljenog promatrača.
I na kraju – oholost. Posljednji duh.
Oholost je duh kojemu nitko nije potreban. To je glas koji govori: „Ne trebam braću. Ne trebam Boga. Sam znam što je dobro.“ To je najpogubnija kušnja jer dolazi onda kada je čovjek već pobijedio druge duhove. Upravo tada počinje osjećati da je „savršen“. A tada je pad najbliži.
Može li se čovjek zaštititi od djelovanja tih duhova?
Ne može ih potpuno utišati – ali ih može prepoznati. A to je već mnogo. Treba naučiti bdjeti nad sobom – ne iz straha, nego iz ljubavi. Kada znaš da te netko pokušava udaljiti od svjetla, lakše je ostati u svjetlu.
Što biste savjetovali suvremenom čovjeku koji ne živi u pustinji, nego svakodnevno doživljava nemir, kaos i umor?
Nauči stvari nazivati pravim imenom. Kada osjetiš tugu – zapitaj se odakle dolazi. Kada osjetiš nemir – provjeri ne krije li se iza njega pohlepa ili oholost. Budi pažljiviji prema onome što se događa u tebi nego prema onome što se događa oko tebe. I nikada nemoj prestati moliti – čak ni onda kada ti se molitva čini praznom. Upravo tada raste ustrajnost.