Božić u opatiji Cluny

Postoji običaj u tom samostanu da se Rođenje Spasitelja slavi pobožnije nego ostale svetkovine, zbog osobite pobožnosti: radosno, uz pjevanje psalama, uz opsežna čitanja, uz paljenje bezbrojnih svijeća i – što je još savršenije – s osobitom pobožnošću, sa suzama, sa srcima nalik anđeoskima. Kako se približavao dolazak toga dana, braća su prema ustaljenom običaju pripravila sebe i sve što im je pripadalo. Uložili su velik trud ukrašavajući crkve i prikladno uređujući ostale prostore samostana, kako bi sve, iznutra i izvana, imalo svečani izgled.

Još je tada bio na životu onaj blaženi i časni otac Hugon, već doduše blizu tjelesne smrti zbog duboke starosti i slabosti, ali isto tako blizu života vječnoga koji nakon nje slijedi. Kada je napokon svanuo sam blagdan, ušavši u kapitularnu dvoranu gdje su se braća okupila, obratio im se ovim riječima:

„Znajte, braćo, da je Isus, naš milostivi Spasitelj, odlučio sudjelovati u slavlju svoga rođenja i vašega otkupljenja te da s velikom radošću očekuje dokaz vaše odanosti. Ujedno morate znati da se zli neprijatelj, zavideći vam na sreći, trudi, ako može, navući zastor svoje tame na taj veličanstveni sjaj i barem malo umanjiti slavu tako velikoga slavlja. Jer jedan brat” – govorio je tako da ga svi mogu čuti – „te je noći vidio kako sama Majka Milosrđa, uvijek Djevica, drži na svom predragom krilu Sina kojega je te noći rodila, i kako oko Nje stoji u obilju svjetla mnoštvo svetih anđela. Radovalo se to Božje Dijete, klicalo od neizmjerne radosti i pokretima proslavljenoga tijela te pljeskanjem ruku pokazivalo veselje. Okrenuvši se majci, govorilo joj je: ‘Prepoznaješ li, majko, noć koja čeka da bude proslavljena radošću moga rođenja, noć u kojoj će se ponovno navijestiti proroštva proroka i objave anđela te će se cijelo nebo i zemlja radovati mom dolasku na svijet? Gdje je sada podlost osuđenoga neprijatelja, gdje je njegova moć kojom je prije sputavao tu jedinstvenu radost u svijetu?’

Kad je onaj bestidnik to čuo, izišao je iz svoje skrovišta i izdaleka se pokazao u sramotnoj nakaznosti. Jecajući i bolno jaučući, molio je da mu se dopusti približiti. Govorio je to s tom nakanom da bi, po svome običaju ili na neki drugi način, mogao otrovati ili barem umanjiti radost koja je izvirala iz tako velike svjetlosti, na koju je zavidio. ‘A ako mi se’, reče, ‘ne dopusti ulaz ni u jedan dio crkve, ipak ću pronaći neko mjesto u ostalim prostorijama.’

‘Idi’, odgovori mu Sin Djevice, ‘lopove, i da se ne bi tužio kako je moja moć unaprijed osujetila tvoju namjeru, pokaži što možeš.’ On se tada, neometan, uputio prema vratima kapitularne dvorane, namjeravajući kroz njih ući. No to mu nije uspjelo. Bio je, naime, sam po sebi veoma nadut, a prag kapitula nizak, te nikako nije mogao proći kroz njega. Obuzet dobro poznatom bolešću oholosti, nije mogao proći kroz skromna vrata, jer ona ne propuštaju onoga koji se uspravlja u oholosti, nego onoga koji se saginje u poniznosti.

Odatle je usmjerio korake prema spavaonici braće. Pokušao je ondje ući, vjerujući da bi ih mogao uznemiriti svojim uobičajenim lukavstvima. No dovratnici su odbili njegovo debelo tijelo. Otišao je. Na kraju mu se probudila nada da će nanijeti štetu u blagovaonici. Očekivao je ondje manju brigu za duše zbog nešto veće skrbi za tijela. Ali ondje je naišao na toliko zasuna od čitanja Božje riječi, na toliko greda od pobožnosti slušatelja, na toliko rešetki od ljubavi onih koji jedni drugima služe, da, ne mogavši uopće napredovati, morao se povući. Tako odbačen od svih prostorija samostana, pobjegao je onaj lopov u zasluženom sramu s očiju presvetoga Otkupitelja i njegove slavne Djevičanske Majke. Budite stoga oprezni i beskrajno zahvaljujte svemogućem i preblagom Spasitelju koji ne samo da je otjerao od vas najopakijega neprijatelja, nego je i sam ostao da s vama slavi svoj blagdan.’”

1. Božić kao duhovna bitka
   Božić nije samo blagdan radosti, nego i trenutak u kojem se jasno očituje borba između svjetla i tame.

2. Oholost nasuprot poniznosti
   Đavao ne može ući u svete prostore jer je ohol – niska vrata simboliziraju poniznost kao ključ za Božju prisutnost.

3. Snaga zajedničkog života
   Red, molitva, čitanje Svetog pisma i međusobna ljubav stvaraju „neprobojnu zaštitu“ protiv zla.

4. Novaci kao posebna meta kušnji
   Đavao najžešće napada one koji su tek krenuli putem posvećenja – poruka ohrabrenja, ali i opomene.

5. Krist koji ostaje s ljudima
   Najljepša poruka: Krist ne samo da pobjeđuje zlo, nego ostaje s onima koji ga slave.

Tekst dolazi iz životopisa opata Huga iz Clunyja, tj. iz Vita Hugonis abbatis Cluniacensis.