Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
„Izgubljeni um spašava se čitanjem Svetog Pisma, noćnim bdijenjem i molitvom. Glad, trud i redovništvo gase požudne želje. Psalmodija, strpljenje i milosrđe krote uznemirene strasti. Jer ono što je neumjereno i nezgodno kratkotrajno je i čini više štete nego koristi.”
Evagrije Pontski
Evagrije vidi um tj. intelektualni ili razumni dio duše kao središte duhovnog života. Kada “luta”, što znači da gubi svoje unutarnje jedinstvo. Potrebno mu je vratiti fokus – čitanje Svetog pisma, molitva i bdijenje. Božja riječ pročišćava um, bdijenje uči budnosti prema sebi, a molitva vraća pravilan smjer željama duha. Za Evagrija, molitva nije toliko izgovorena riječ koliko stanje prisutnosti – jednostavno prebivanje uma s Bogom. U konačnici razvija se krepost mudrosti.
Požudni dio duše, druga dimenzija ljudske naravi, usmjerava osobu prema dobru, lijepome i Bogu. Ali bez kreposti umjerenosti, postaje izvor strasti. Evagrije preporučuje pročišćavanje kroz glad, trud i redovništvo – život u samoći. Glad nije samo post, već svjesno ograničenje koje senzibilizira srce za ono što je bitno. Trud nas podsjeća da duhovni rast zahtijeva trud. A redovništvo – povlačenje iz vreve i gužve – prostor je u kojem osoba može čuti vlastiti unutarnji glas.
Srčani tj. voljni dio duše, treća komponenta duše – smiruje se psalmodijom, strpljenjem i milosrđem. Pjevanje psalama uvodi ritam i red, strpljenje – sposobnost podnošenja nesavršenosti sebe i drugih, a milosrđe – omekšava grubost srca. U konačnici razvija vrlinu hrabrosti. Dakle, duhovni rat ne znači potiskivanje emocija već njihovu transformaciju. Usuprotnome bez ovih lijekova koji smiruju dušu, čovjek odlazi u nasilje, srdžbu i žalost.
Vrhunac ove duhovne terapije je izjava: „Ono što je neumjereno i nepravovremeno kratkotrajno je i više šteti nego pomaže.“ Evagrije nas ovdje podsjeća na temeljni zakon duhovnog života – vrlinu umjerenosti. Čak i dobre prakse, ako se pretjerano izvode, postaju teret i vode do obeshrabrenja. Ovo je upozorenje protiv krajnosti koje uništavaju unutarnji mir. Duhovni rast ne događa se u impulsima, već u strpljivom ritmu svakodnevnog života, gdje sve ima svoje vrijeme i mjeru.
Učenja Evagrija Pontskog ne odnose se na savršenstvo, shvaćeno kao stanje besprijekornosti, već na sklad između racionalnog, požudnog i voljnoga dijela duše. Svaka od ovih sfera ima svoje mjesto unutar osobe i tek kada su uravnotežene, nastaje pravi mir srca. U tom smislu, njegova učenja nisu samo duhovna mudrost pustinje, već i duboko relevantan prijedlog za suvremenog čovjeka, koji – u svijetu pretjerivanja, žurbe i napetosti – treba ponovno otkriti mjeru u svemu što čini.