Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Tijekom bogate povijesti Reda svetog Pavla Prvog Pustinjaka zajednica bijelih redovnika neprestano je težila pronalaženju sve boljih i plodnijih oblika koji bi više odgovarali duhu vremena u kojem su živjeli i radili. Ipak, četiri stupa našeg identiteta, koje nalazimo u sadašnjim konstitucijama iz 1986. godine, bila su prisutna u našem Redu od samih početaka. Oblik tih stupova doživio je promjene, ne zbog traženja novog identiteta, nego ponajprije kao plod ispravnog slušanja Duha Svetoga i iščitavanja znakova vremena koji omogućuju da se Božja riječ pravilno tumači. Ta četiri stupa, drugim riječima karizma o kojoj je riječ, mogu se najkraće izraziti ovako: kontemplacija Boga u samoći, ljubav prema molitvi i pokori, marijanska pobožnost te dušobrižničko djelovanje u skladu sa zahtjevima vremena u kojem nam je dano živjeti.
Red je tijekom stoljeća proživio mnoge burne trenutke, među njima ukinuće svih samostana na području Habsburške Monarhije 1786. godine. Sljedeće ukinuće dogodilo se 1864. godine u ruskoj okupacijskoj zoni nakon Siječanjskog ustanka. Od samostana su ostali samo Krakovska Skałka i Jasnogorski konvent. Godine 1918. red je brojio 12 redovnika, koji su boravili u samostanu na Skałki i na Jasnoj Gori. Godine 1919., nakon povrata samostana u Leśnoj Podlaskoj, došlo je do ujedinjenja jasnogorskog, skalečnog i leśnianskog samostana, u jednu zajednicu posebnim dekretom Svete Stolice od 23. 9. 1920., a generalom Reda istovremeno postaje o. Piotr Markiewicz. Od tog trenutka u povijesti počinje obnova pavlinske zajednice koja traje do danas. Papa Pio XI. potvrdio je 1930. godine nove konstitucije Reda.
U ovom kratkom članku želim samo pogledati neke elemente duhovnosti pavlinske zajednice sadržane u Konstitucijama iz 1930. godine. Da bismo to učinili, najprije valja ukratko objasniti kako shvaćamo pojmove karizme i duhovnosti. Budući da takva analiza nije glavna tema članka, na to ćemo pitanje pogledati na pomalo pojednostavljen način. Pod pojmom duhovnosti prije svega mislimo na način ostvarivanja karizme, jer duhovnost u osnovi shvaćamo kao način življenja odnosa s Bogom, a karizmu kao besplatno darovan dar Duha Svetoga određenoj redovničkoj zajednici, kao način služenja zajednici Crkve. Na tom se temelju može razumjeti da stupovi spomenuti u prvom odlomku, kroz življenu duhovnost, postaju nositelji Reda i svojevrsno održavaju cijelu zajednicu u opstanku. Valja zaključiti da će o načinu življenja odnosa s Bogom (duhovnost) ovisiti ostvarenje karizme našeg Reda u Crkvi. Prema zakoniku Kanonskoga Prava (kan 587.) konstitucije reda definiraju se kao temeljni pravni propisi i odredbe kojima se uređuje unutarnji život, organizacija, duhovnost i upravljanje nekog katoličkog crkvenog reda ili redovničke družbe. One također predstavljaju dopunu i razradu temeljnog pravila (regule) određenog reda te služe kao praktičan vodič za svakodnevni život njegovih članova.
Podjela je sljedeća: u skladu s karizmom Reda, koju smo iznijeli u prvom odlomku, možemo je podijeliti ovako i prema tome je promotriti u svjetlu spomenutog dokumenta (Konstitucije iz 1930. godine). Najprije ćemo, prema prvoj točki naše karizme (kontemplacija Boga u samoći), promotriti kako ove konstitucije shvaćaju razmatranje i šutnju, kao određeni prijedlog duhovnosti, to jest postizanja kontemplacije. Razmatranje i šutnja put su koji vodi do kontemplacije Boga. Zatim ćemo se pozabaviti odlomcima naslovljenima „O brevijaru” i „O svetoj misi” te promotriti shvaćanje asketskih praksi, želeći osvijetliti drugu točku karizme (ljubav prema molitvi i pokori) u svjetlu ovog stogodišnjeg dokumenta. Naposljetku ćemo pogledati kako Konstitucije iz 1930. godine shvaćaju apostolsko djelovanje.
Marijanska pobožnost u tim Konstitucijama nije pobliže razrađena, no imajući u vidu povijest Reda, možemo ustvrditi da je svakome pavlinu Majka Božja bila najbolja zagovornica; ona je kroz našu prilično burnu povijest štitila našu zajednicu i svakog brata pojedinačno. Treba dodati da su pavlini od 13. stoljeća molili Mali oficij Blažene Djevice Marije (Officium Parvum). Sva daljnja istraživanja u toj temi nažalost bi izlazila izvan prihvaćene metodologije, pa neka nam za sada bude dovoljno toliko reći o toj temi.
Najprije, Konstitucije o razmatranju i šutnji govore na sljedeći način. Zahvaljujući razmatranju i kontemplaciji, tvrde Konstitucije, Red je bio u procvatu. Upravo je Bog, s kojim je svaki pavlin boravio nasamo, osobito prosvjetljivao monaha, a on je stjecao mnoge milosti za sebe i za druge. Konstitucije nalažu da pavlini moraju obavljati razmatranje dvaput dnevno u koru (30 minuta) te pridavati veliku važnost ispitu savjesti, koji su braća obavljala nakon večernjeg razmatranja; tko bi zanemario razmatranje, trebao je biti kažnjen. Braća su, osim toga, svo vrijeme koje bi im preostalo nakon izvršenih poslova i dužnosti trebala posvećivati razmatranju i osamljenom općenju s Bogom u redovnickoj ćeliji. Uz to su trebala obavljati tridesetominutnu zahvalu nakon euharistije. Šutnja je pak, kažu Konstitucije, čuvarica i bedem stege, stoga se trebala čuvati posvuda gdje je bio zabranjen razgovor bez nužne potrebe (sakristija, crkva, hodnik i sl.). Šutnja se čuvala za vrijeme obroka, a u istom poglavlju Konstitucije ponovno ističu da braća svo vrijeme, osim rekreacije, trebaju posvećivati molitvi, radu i čitanju, a nikada razgovorima ili beznačajnostima. U 22:00 sva su braća već morala biti u krevetima. Ovdje ukratko iznesene vidove našeg prvog stupa u tih se 100 godina u biti nisu promijenili, ali iznenađuju strogošću. Navedeni ulomci iz Konstitucija potiču na razmišljanje i ispit savjesti. Neka se stoga svatko od nas s novim žarom posveti razmatranju i šutnji, koji su put do kontemplacije, a ona je jedan od glavnih ciljeva redovnika svetog Pavla Prvog Pustinjaka.
Zatim, Konstitucije iz 1930. godine govore o brevijaru, misi i asketskim praksama. Braća se potiču na često i zajedničku molitvu brevijara, čak i ako bi u kući bila samo dvojica braće. Brevijar treba moliti dostojanstveno, pozorno i pobožno, bez prevelike žurbe; neka jedna strana kora, kažu konstitucije, ne počinje dok druga strana kora ne završi, a kod zvjezdice treba napraviti stanku. Dokument preporučuje jedinstvo i slogu u molitvi oficija. Braća trebaju svakodnevno sudjelovati u misi; braća svećenici trebaju se za nju pripremati s žarom duha, a ako su zauzeti službom, trebaju ostati u zahvali samo četvrt sata, ostali 30 minuta. Treba brinuti o liturgijskim knjigama. Što se tiče askeze, osim praksi posta, koje se u osnovi ne razlikuju od onih iz 1986. godine, nalazimo propis o „zajedničkoj disciplini” koja obvezuje svakog petka, povezanoj s molitvom psalma 51, „Miserere mei Deus”; ta je praksa trebala biti znak ne toliko umrtvljivanja tijela koliko vježbanja u poniznosti. Pojam „zajedničke discipline” u Pavlinskome riječniku znači isto što i bičovanje. U tzv. izvanredna umrtvljenja ubrajaju se: ležanje u obliku križa, klečanje raširenih ruku, ljubljenje nogu braći u blagovaonici te posluživanje i donošenje jela u blagovaonici, ne samo od strane mlađe braće, nego osobito starije po redovničkim zavjetima. Konstitucije naglašavaju da vanjsko mrtvljenje treba povezivati s unutarnjim, kako bi pomagalo u stjecanju kreposti. Valja obratiti pozornost na tzv. ispovijedanje prijestupa na kapitulu krivnji svakog petka. Radi se o optuživanju zbog nemarnosti u držanju propisa te zbog prijestupa prema Raspetome i prema poglavaru.
Zatim obratimo pozornost na to što Konstitucije kažu o dušobrižništvu Reda. Dušobrižništvo je u ovim Konstitucijama suženo na propovijedanje i ispovijedanje. Naši propovjednici, prema tom dokumentu, trebaju poput gorućih zubalja nadmašivati druge svetošću, znanjem i učenošću. Ovu službu mogu obavljati oni braća koja su za to dobila dopuštenje od poglavara. Trebaju svakodnevno čitati Sveto pismo i nositi ga uza se, trebaju poznavati povijest Crkve, Stari i Novi zavjet, a sve vrijeme koje im preostane nakon molitve brevijara trebaju posvetiti razmatranju. U poniznosti ih treba držati svijest da su nekorisni sluge. Podjeljivanje sakramenta pokore i pomirenja, prema Konstitucijama, spada u posebne zadaće zajednice, a naši ispovjednici neka, osim dopuštenja za ispovijedanje, prije svega gore revnošću za slavu Božju i spasenje duša. Trebaju imati na umu da su istodobno liječnici i suci. Trebaju jednako postupati s muškarcima i ženama, a sa ženama izbjegavati suvišne razgovore. Svaki pavlinski ispovjednik neka se na poseban način trudi da se pokornik iskreno i svim srcem obrati Bogu; neka ga dovede do iskrene žalosti i odluke da izbjegava grijehe.
Sažimajući ovaj kratki prikaz nekih elemenata duhovnosti, valja zaključiti da razmjerna mladost Konstitucija (1930.) za suvremenog pavlina predstavlja zadaću, poziv i priliku za ispit savjesti. Treba se zapitati o našoj revnosti u življenju naše karizme. Možda će ovaj skromni rad pridonijeti većem žaru i obnovi duha u našem redu. Neka strogost Konstitucija, od kojih je prošlo tek 96 godina, postane za nas nadahnuće za revniju težnju prema nebeskoj domovini, a Marija, Majka i osobita Zaštitnica Reda, neka nas vodi i na tom putu podupire.
