Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Želio bih ponuditi nešto manje uobičajen pogled, jer u propovijedanju, ali i u našem razmišljanju, mnogo mjesta zauzima sve ono što govori o veličini Blažene Djevice Marije: njezine kreposti, povlastice, uzvišenost, ljepota, izabranje, majčinstvo, djevičanstvo, uznesenje na nebo, bezgrješno začeće i tako dalje.
Sve su to, naravno, važni vidovi i teško bi bilo govoriti o Mariji bez njih. No pritom postoji opasnost da zaboravimo na njezine slabosti.
Kao što govorimo o njezinim radostima i žalostima, tako možemo govoriti i o njezinim slabostima, odnosno o trenutcima u kojima se ljudska krhkost u njoj očitovala na osobit način.
Jer Marija je bila i ostala čovjek: slaba, potrebita, kao i svi mi, beskrajne Božje pomoći. Sva obilježja o kojima smo govorili na početku mogu nam zasjeniti činjenicu da je ona milosti puna, odnosno potpuno ovisna o Bogu.
Sveti Pavao piše da se snaga u slabosti usavršuje (usp. 2 Kor 12,9), a Blažena Djevica Marija najbolji je primjer toga. Liturgija o njoj govori da je tota pulchra – sva lijepa – upravo zato što zna stati pred Boga u svojoj slabosti i tako mu dopušta da je ispuni svojom nepobjedivom snagom.
Pogledajmo sada one odlomke Svetoga pisma u kojima se Marija na osobit način suočava sa svojom slabošću i vidimo kako pronalazi mir i radost prihvaćajući pomoć. Možda je upravo zato tako moćna zagovornica i toliko joj se ljudi utječe u svojim molitvama – zato što je i sama mnogo puta iskusila pomoć. Bila je u teškim i gotovo bezizlaznim situacijama u kojima se sama ne bi mogla snaći, ali je uz Božju pomoć prošla kroz sve kušnje. Zato danas može pomagati i nama.
Počnimo od Navještenja.
Ono što Marija čuje ne ispunja je odmah radošću, nego u njoj budi strah. Anđeo joj izričito kaže da se ne boji. Teško da bi moglo biti drukčije. Mlada djevojka iz zabačenoga galilejskog sela, siromašna, već zaručena – jer Josip je već bio njezin muž prema tadašnjim židovskim običajima – odjednom sluša otajstva koja nadilaze ljudsko razumijevanje i nema nikoga tko bi joj ih objasnio. Zna samo da Bog od nje nešto traži. Tko se u takvoj situaciji ne bi uplašio?
Tada joj u pomoć dolazi arkanđeo Gabrijel koji joj tumači što se događa. Oduzima li joj time strah? Čini se da ne. Dovoljno je pomisliti da nakon Navještenja Marija nosi dijete pod srcem i mora se suočiti s pitanjem kako to objasniti Josipu. Iskustvo velike ljudske nemoći nije nestalo.
Ponekad se njezina vjera suprotstavlja vjeri Zaharijinoj, ali zapravo su te dvije scene vrlo slične. Zaharija također pita: „Po čemu ću to spoznati?“, a Gabrijel mu odgovara: „Zanijemit ćeš“ (usp. Lk 1,18–20). Nije povjerovao da im Bog može dati dijete u poodmakloj dobi pa mu je oduzet govor kao znak da će se dijete doista začeti.
Kad Marija pita: „Kako će to biti?“, arkanđeo joj odgovara: „Duh Sveti sići će na te“ (usp. Lk 1,34–35). I upravo se tako događa.
Oboje trebaju znak, ali taj znak postaje stvarnost koja ih stavlja pred nove izazove. Zaharija će morati objasniti zašto je svom sinu dao ime Ivan, a Marija stoji trudna pred Josipom i ni sama nema ljudsko objašnjenje za ono što joj se dogodilo.
Drugi trenutak njezine slabosti možemo vidjeti u tome što odlazi Elizabeti, kao da u njoj traži razumijevanje. U razmatranjima otajstava krunice obično se kaže da je otišla pomoći svojoj rođakinji prije poroda. No znamo da je upravo na Navještenju saznala za Elizabetinu trudnoću. Možemo pretpostaviti da je pošla i zato da pred njom stane sa svojom vlastitom nemoći.
Evanđelist Luka naglašava da je Elizabeta ispunjena Duhom Svetim. Pod njegovim nadahnućem ona Mariji otkriva dubinu njezina otajstva, potvrđujući riječi koje je prethodno izgovorio Gabrijel. Tada Marija odgovara hvalospjevom Veliča, kao što će Zaharija kasnije odgovoriti hvalospjevom Blagoslovljen (Benedictus).
Marija, dakle, zna prihvatiti pomoć – i od arkanđela i od čovjeka. Nije neka superwoman koja ne poznaje strah. Ona je žena koja je do dna upoznala krhkost ljudskoga života. Štoviše, prihvatila je tu slabost bez pobune, s ljubavlju, dopuštajući da je ispuni milost, tako da njezina snaga ne bude od nje same, nego od Boga. A Bog je djelovao u njezinu životu po anđelima i po ljudima.
Sljedeće otajstvo jesu Isusovo rođenje.
Ovoga puta anđeli ne dolaze Mariji, nego pastirima. Rođenje u betlehemskoj špilji vjerojatno se odvija sasvim jednostavno, kao i milijarde poroda kroz ljudsku povijest. No Josip i Marija zadivljeni su svime što se događa, a tada im pastiri dolaze donoseći objašnjenje i ohrabrenje.
Može se, na neki način, uočiti svojevrsno „spuštanje“ u hijerarhiji glasnika. Na početku je Mariju poučavao anđeo, zatim sveta žena – Elizabeta – a sada dolaze ljudi skromna ugleda. Pastiri u Svetoj zemlji nisu uživali osobito dobar glas; smatralo ih se nepouzdanima i nisu uživali veliko društveno povjerenje. A upravo oni dolaze te Mariji i svetom Josipu pripovijedaju što se dogodilo i što su čuli od anđela.
Tako se Blažena Djevica Marija korak po korak uči primati pouku od svakoga. Za nju kažemo da je Učenica Gospodnja i Službenica Gospodnja, što znači da je prihvaćala Božju riječ gdje god joj je dolazila, pa i preko usta pastira.
Razmislimo koliko smo puta odbacili ono što nam je netko govorio samo zato što smo ga smatrali beznačajnim. Marija postupa upravo suprotno. Ona prihvaća pouku čak i od onih koje društvo ne cijeni.
Evanđelje djetinjstva završava prizorom u kojem Marija i Josip pronalaze dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu. Nakon toga Evanđelje kaže da je Marija sve te događaje čuvala i prebirala u svome srcu.
Nakon svih prethodnih pouka sazrijeva do toga da uči iz svakodnevice. U običnim događajima otkriva Božje djelovanje. Ne traži Božji glas samo u izvanrednim iskustvima, nego ga prepoznaje u svakodnevnom životu.
Kasnije Isus napušta nazaretski dom. Nakon godina javnog djelovanja visi na križu. Tada joj Isus povjerava ljubljenoga učenika, a učeniku svoju Majku.
Napokon dolazi tajanstveno razdoblje o kojem Sveto pismo gotovo ništa ne govori – vrijeme između Isusova uzašašća i Marijina uznesenja na nebo.
Marija tijekom cijeloga života doživljava vlastitu krhkost i ljudsku slabost. To u njoj ne rađa ni ogorčenost ni tugu. Naprotiv, svaka je takva situacija postaje prigoda za rast, za sazrijevanje u vjeri i za napredovanje iz kreposti u krepost.
Zato u njoj nema nasilja, grubosti ni agresije. Postoje samo čista predanost i blagost. Tome ju je naučio život, ali još više osjetljivost na djelovanje Duha Svetoga. I tome ju je naučio život.
Znamo li i mi na takav način koristiti svakodnevne okolnosti kao što je to činila Blažena Djevica Marija? Znamo li iz svakoga događaja izvući ono što nam Bog želi reći, bez mrmljanja i prigovaranja?
Ona je prihvaćala sve što joj je život donosio, pa i ono što joj je bilo teško. I upravo je u tim teškim trenutcima pronalazila Boga. Možda upravo odatle izvire ona velika blagost kojom danas zrači.
Razmišljajmo, stoga, o slabostima Blažene Djevice Marije upravo u tom smislu. Razmatramo njezine radosti i njezine žalosti; razmatrajmo i one trenutke u kojima se očitovala njezina ljudska krhkost te promatrajmo kako joj je Bog dolazio u pomoć.
Ona je milosti puna zato što njezina snaga dolazi od Boga.
Gornji tekst izvadak je iz knjige o. Szymona Hizyckog, Korona stworzenia, Medytacje o bohaterkach biblijnych