Opat i žetelica

I.

Mladi Franjo Keglević

Bio vam je vražji tić;

Reć bi živi bies ga bocka,

Kako mu je krvca vruća;

Vragoljan je, raspikuća,

Danju, noćju lud se kocka,

A uz kocke zvoni čaša.

Kmetom bio goso hud, 

Biesan sgazi sav im trud, – 

Ele bio pravi paša.

Žive kao turski car, 

Mnogo pije, malo radi,

Psuje cieli koledar,

Suče brke, trbuh gladi;

Pjeva, puca, lovi lov

I po žitu i po lozi;

Zadje l‘ gdje pod miran krov,

Bilo kući – Bog pomozi!

Zato vele krajem svudi

Sve od straha jadni ljudi:

Kud se mladi Fran potuca,

Tud i vrag na vrata kuca.

Pa je bilo od te muke

Tužba, krike, plača, bruke:

„Petre bane! Daj pomoći,

Sve će nama po zlu proći,

Izjest će nas sin tvoj, Frane,

Daj pomozi, Petre bane!”

Razljuti se Petar ban

Kao nebo prije bure,

Čupkajuć si brke sure,

Zovne sina jedan dan.

„Avaj sine, avaj jade!

Gdje je tebi čisto lice?

Tvoja noga vaj se krade

Sve po grieho stranputice!

Bez posla se svietom klatiš,

Naše ime gaziš, blatiš;

Silnik jesi, razbijač,

Kuga, tuga, kukolj, drač!

Zavičaj nam težko strada,

Gdje ga niše Osmalije, 

A hrvatska plemčad mlada

Za krst, za dom krvcu lije:

A ti liješ čaše vina,

Biesniš kao Ture ljuto,

Tvoje srdce tvrdo, kruto

Nezna što je domovina.

Ti si – Dosta! Stani tuj,

Nevaljanče, pa me čuj!

Mudroznanska, mislim, knjiga

Nije tebi prva briga;

Tko je zemljom vladat rada, 

Treba da se sam nadvlada;

Vojevoda željan slave,

Valja da je triezne glave.

Zanat lakši sam ti obro,

Frane, slušaj, čuj me dobro:

Neznaš orat, neznaš kopat,

A ti budi opat.

U topuskom samostanu

Neima, čujem, sad glavara,

– A Topusko parti banu –

Kuća puna, kuća stara.

Bieli fratri silne vreće

Skupiše već zlatnog dara!

Gledaj Frane! eto sreće!

Ajde tam za gospodara!

Vune dosta – budi pastir!

Ajde, sinko, u manastir!”

Skromno mladi Frane stoji,

Ko da sveto čislo broji;

Kad mu ban za fratre reko,

Srdce mu je bies zapeko;

Za uhom se mladići češe,

Mamurno mu duši bješe.

– „Istina, je dragi čako,

Sgriešio sam naopako,

Ali vjeruj, neću više:

Manut ću se kocke, čaša,

I paklenog nek s rovaša

Od sada me djavo briše.

Zvonka čaša draža mi je

Neg popovske vigilije;

Ostruge mi ljepše zvuče,

Neg fratarsko zvono tuče;

A đolama više valja,

Nego sveta biela halja.

I djevojke, radost moja – 

Ali nek je volja tvoja,

Makar ja i sveto pismo

Uprav dobri znanci nismo:

Sad sam jarac, bit ću ovca;

Evo meme bogoslovca!” –

Natezo Frane dugo,

Mladi opat bocnu hata,

Topuskog se mjesta hvata,

Leti žurno u manastir,

Medju ovce biesan pastir.

II.

Težko ti je, kad na polja

Godina se zla obara;

Sto je jada i nevolja,

Kada Turčin zemlju hara:

Al bje teže, al bje gore,

U topuske svete dvore

Kada opat nepop stupi,

Stan Marijin zaokupi.

– „Nuder, braćo, ovce moje

Ovamo vas! Znat sam rado, 

Kakvo mi je bielo stado?

Mrki li ste! Plahi! Što je?

Lipovi ste, vidim, svetci.

Šute! – Mrmlju! U tle bulje

Ošišane liene hulje.

Oj trbonjo sveti, reci,

Pije li se tude vino?

Čalabrka li se fino?

Ima l‘ – zbilja! Glave lude!

Mal nezadjoh naopako.

Zbilja! Ja sam opat tude.

A šta zijaš, fratre, tako?

Evo tri ti moja prsta!

Niesam porod antikrsta;

Mlad sam čovjek i vragoljak,

Dobra duša, kadšto šenut;

Nisam čislić, bogomoljak,

Al na bolje želim krenut:

Vi po mojem, ja po vašem.

Nek se pjeva, moli, puca!

Konopcem se svetim pašem,

A vi kocke iz kapuca!

Čas je kratak, život hiti;

Složno! Pa će dobro biti!”

Fratri stoje, fratri šute

Na te rieči mrzke, ljute;

Tek je srdce Boga zvalo:

„Libera nos, vae, a malo!”

Biesan planu Frane na to:

– „Zar vi tako, lažitorbe?

Jesam li vam opat zato,

Rad fratarske prezna čorbe,

Da se znojim, da me zebe,

Da mi kostrijet kožu grebe?

Koljeno da klačeć žuljim,

U brevijar vazdan buljim?

Dom taj, znajte, banu patri:

Nek ga otme, junak tko je!

– A po otcu sve je moje –

Zato čujte bieli fratri:

U tom dvoru ja sam goso!

Vam se, moji golubovi,

Baš nemili moje proso:

A vi tražite stan si novi!

Sam ću čuvat majku božju.

Sberte sada bielu kožu,

Pa kad niste moje volje,

Bezposlice ajd na polje!”

Kao kada kobac sune

U golubje jato bielo,

Strah i užas trenom pu‘ne

U fratarsko kolo cielo.

Al gdje svakog trese strava,

Nezadrhta čovjek jedan;

Jedna stade sveta glava 

Starac junak, vrl i vriedan,

Oriješkim taj se tielom

Nadnio nad družbom cielom,

Sniegom na pas brada pala.

Nit mu šušnu bielo ruho,

Fran umuknu, sve je gluho.

Mermer-svetac, svak bi reko,

Nepomičan tuj se bieli,

Da mu nije biser vreli

Niz to vriedno lice teko,

Da se oči nezakriese, 

Prosipljući božje triese!

– „Stante braćo! Poći treba!

– Zvonkim glasom grmnu fratar –

Tako hoće volja neba.

Lav je ušo u naš hatar.

Medju naše mirno stado,

Lav ručeći, željan pliena!

Mnogo ljeta sam se nado,

Da će zapast starca ciena

Dugoviečnu za pokoru,

Tih počinak u tom dvoru;

Al inače Gospod hoće,

Nedohitni su mu svjeti;

Prim‘te na se krst taj sveti

Smiernim srdcem! Braćo, poć je!

S Bogom mili, divni dvori,

Zadušbine svjetle krune,

Uspomena slavnih pune,

Sjetne duše razgovori,

Oj grobovi ljudske bludnje,

Pridvorje vi božjeg raja,

Nada svakom, tko očaja,

Gdje se nište griesi, žudnje!

Štitila vas višnja sila

Proti biesu ljute hajke,

Branilo vas od nemila

Blago lice božje majke!

A ti mladče, prieka dušo!

Boga huleć u dvor liepi

Koj si griešnom nogom ušo – 

Biesni mladče, predaj, strepi,

Da ti smrtne tvoje grome,

Ruke božje nepolome!

Haraj, biesni sa svom moći,

Pusta grano ti bez vjere;

Kriepost će ti vrha doći!”

„Miserere! Miserere!”

Tad zagrmi sbor fratara,

A u crkvi kraj oltara

Na put svi se redom rede,

Starca sliepca u sviet sliede;

I s daleka

Jošte jeka

Užasna se dvorom stere:

„Miserere! Miserere!”

Franjo? – Ni da diše!

Mladim licem blieda strava,

Što mu srdce uzrujava,

Migom trenu – a naoko

Dvorom zirne plaho oko;

Glavom klone

I put one

Strane strepeć prisluškuje,

Odkle smrtni pjev se čuje.

– „Miserere” – šapnu usne poluglasne,

„Miserere!” u smieh biesnik gromki prasne.

Bljesnu oči,

Smamaljen skoči:

– „Praznu, pope, slamu mlati!

Bilo, prošlo! – Est peractum.

Posidentes sunt beati.

Ja sam opat! – To je factum!”

I do zore opat pije,

Pa se bielim fratrom smije:

– „Sretan put vam, lude vjere!

Presjeo vam Miserere!”

III.

Šta je magla klasu mliečnom?

Šta je žižak u hambaru?

Mrav u hrastu dugoviečnom?

Vuk u ovčjem šta je kvaru?

Šala? Ništa kukavice,

Kada vidiš naočice

U Topuskom koko Frane

Gospodari na sve strane:

Kalež, sviećnjak i patene

U cekine, škude krene,

Brevijarom i misali

Od obiesti peć si pali,

A fratarske bjele cunje

Valjaju za konjske gunje;

– Jer je Franjin habit cieli

Tvrdi oklop od ocieli.- 

Podrum čuva visnkog blaga,

Nebi vojska izpila ga.

A pečenke? Drugog smoka?

Čemu kmetu bujna stoka?

Treba l‘ hljeba? Biela žita

Seljak žanje. Tko da pita?

Il ogrijeva? Liepe šume,

Kmet ih goji. „Vozi, kume!”

A kad seljak, liena vjera,

Sporo harač Franji nosi,

Il za svoje lud prkosi,

Od kuće ga opat tjera:

– „Ja ću da ti trud prištedim,

Sam ću poso da odredim.

Tvoje polje, moje polje,

Tvoja šuma, moja šuma.

Sretan put ti! Evo druma!

Šibaj u sviet puste volje!”

Strah i treper svud se rodi,

Kuda biesna ruka siže,

Šaptom glas se k nebu diže:

„Zla nas, Bože, oslobodi!”

Šapat raste, jarost vrije,

Vrije kao burno more,

A jad puka silno bije

Baš na banske biele dvore.

– „Pomozi, bane! Bies nas mori!”

Kmet, velikaš, gradjan sbori.

I razumi Zrinski bane

Opačine opatove,

Pred sam sabor njega zove:

– „Dodji na sud, ljuti Frane!”

Doču Olah kardinele

Opatove griešne šale,

Na sbor crkve ga doziva,

Nek se pere ovca kriva.

Al im opat pisa na to:

– „Oj daleki do vas puti,

A po putu silno blato;

Nek vas zato baš neljuti,

Fran kod doma ostat voli,

K tomu lievi brk me boli.”

Zrinski nezna što je šala, –

Pred Topusko vojska pala;

Krupnim zrnom tvrdju bije,

A moj opat tek se smije:

– „Odniele te, bane, vile!

Šta mi bacaš kruške gnjile?”

Kako Zrinski s vojskom došo,

Tako Zrisnki s vojskom prošo.

Biskup Olah svetu strielu

Na njeg baci i prokune;

A moj Frane dlanom pu‘ne:

– „Jošte nosip kožu cielu:

Nos me svrbi! – Sumnje nema.

To će biti anatema!”

Silnu gosbu opat pravi,

Pobjedu da sjajnu slavi;

Izjelica nadje dosti.

Sletiše se gladni gosti

Ko što gladna vranad vrvi,

Kad zanjuši gdjegod strvi.

Žvaču, glodju, čalabrču,

I na viedra vino srču.

Tad će opat družbi: „Molim:

Pozvah vas u Jerosolim

Kao koka svoje mlade,

Pa vas eto mastne brade!

Gospodo od slavne „pinte!”

Sve popovske, svjetske finte

Odbile se baš od mene,

Kao bob od tvrde stiene.

Ja sam ipak osto opat!

Ta imate gdje i piti,

Gdje li dobre volje biti.

Ali čemu trice kopat?

Dižem čašu – slave znamen:

Pijte do dna! Punctum! Amen!”

Tresnule se zvonke čaše,

Dvoranom se orijaše:

– „Vivat abbas in aeterna!

Slavne pinte duša vierna!”

Ali gledaj! U toj buci

Usta momak, vrč u ruci;

Kvrgast, ćelav i trbušast

Sivogrivac nješto ušat;

Nos mu kao božur cvao.

Taj vam glavom klimajući,

I jezikom zaplićući

Družbi ‘vako sborit stao:

– „I ja – braćo! – Bog i duša –

Praeferenter primam čašu

Za tu liepu slavu našu.

Vi me znate – nisam suša! –

I ja – srdcem preveselim:

Vivat abbas! sada velim.

Da nestjera Saduceje

I Filistre, Manikeje

Iz te zemlje obećane,

Nebude nam danas mane!

Vivat abbas, velim zato,

Punu čašu pijem na to.

Al – cum dignitate plena – 

Naš je opat ipak – – bena!

Bena! Bena! Mene briga,

Branili vi biesno svi ga!

Opat ima kaplje fine,

Ima vazduh punih zdiela,

Tisuć vrieća žita biela,

Ima silne hrastovine,

Ima konja, vola, krava,

Ima dosta kmetskih glava,

I cekina, bielih škuda.

Malo skrbi, manje truda.

Sed in fine – mu – finali,

U tom dvoru nješta fali!”

A odasvud bilo graje:

– „Šta mu fali? Kaži! Šta je?”

– „Naš je opat ipak bena,

Jer mu fali – fali – žena!”

A odasvud bilo graje:

– „Istina je! Istina je!”

– „Istina je, – grmnu Frane, –

Ludo trajem mlade dane;

Snubiti ću sav svoj hatar.

I dan cigli samujući

Sprovedoh li u toj kući,

Recite mi, da sam – fratar!”

– „Benedixit! – sbor se smije:-

Tko neumije sve uživat,

Taj vam, braćo, čovjek nije!

Tako valja! Abbas vivat!”

Pa se pilo – pilo – pilo,

Dok je u kom duše bilo.

IV.

Dan se rodi, sunce hodi,

K podnevu se neba vijuć,

Vesela se lica smijuć,

Kako poljem zlatnim plodi

Izčekuju brižne ruke,

Plaću za znoj i za muke.

Radostno i čovjek gleda

To obilje, dar od Boga,

I nežali truda svoga.

Već se poljem razporeda,

Božju pomoć si doziva.

Iz čuture kaplju gucne,

Brusom o srp glasno kucne,

Zvone srpi – ruka ma ne,

Diljem zemlje uzorane

Kao britvom klase striže,

Snop se uz snop poljem diže;

Po dolini klik zamnieva,

Žetelačka družba pjeva,

A pred svima mila, draga

Žanje, pjeva mlada Jaga:

„Žurno žanji, mlada sele!

Miči ruke brze, biele,

I obaraj zlatni klas,

Jer je kratak ljudski čas!

Maši srpom, dok je kada,

Nećeš dugo, vjeruj, mlada,

Klonut mora svaki vlat,

A i tebi doć će sat.

Požnjet će te” – Pjesma stane.

Svakog spopa niemi strah;

Od topuske eno strane

Uzvitla se silan prah,

A iz praha gle se izvi,

Pomoz Bože, djavo živi! –

Frane opat drumom jaše,

Kao pilad, kad oćuti,

Da je blizu jastreb ljuti,

Nezna rad šta da se boji;

Bistro gleda crnim okom,

Kako konjic igra skokom;

Namjesti si kite crne,

Pa se žetvi opet vrne.

Al će opat: „Što ste plahe?

Čemu straha, lude snehe?

Nisam Turčin, nisam djavo;

Dodjite mi snaše amo,

Da se ljudski pogledamo;

Gledjte Jagu – to je pravo,

To je glava – to su oči;

Kukavice sve ste sinje,

Eto prave junakinje.” –

I sa konja opat skoči.

– „Jago! Ču li? Tu ti dajem

Zlatni lanac, curče mlado!

Kršne mome gledam rado!

Još ti više obećajem.”

– Hvala! Neimam da s‘ odužim,

Ja svoj grošić znojem služim!

– „Jago! Diete! Oj polako!

Već neluduj! Nemoj tako!

Imaš čime, da s‘ odužiš,

I da suho zčato služiš.”

– Neznam, čime. S Bogom sada!

Eto čeka posla dosta!

Nerazumiem! Tek sam prosta,

A preklapat neimam kada.

– „Jago, moraš! Na okladu

Zavjerih se svojoj braći,

Da ću sebi ljubu naći,

U dvor da ću dovest mladu.

Posut ću te suhim zlatom,

Mitit dvorbom obilatom,

Sama sebe ću orobit,

Sve ćeš imat – sve ćeš dobit,

Al zavrgni sram taj ludi;

Dodji, Jago – moja budi.”

– Tvoja, veliš – šta ću biti?

Neima tude, da se miti!

Više valja dobar glas,

Neg od suha zlatni pas.

Zar nepamtiš: Bog sve vidi?

Mani me se! Pa se stidi.

Svoje gledaj, tudje pazi,

I po kvaru mi negazi.

Ja ću žnjeti – ja ću kopat,

A ti budi – opat!

Ali Frani luč zaigra

Kao oko biesnog tigra;

Burne prsi žudnja jari!

Munja mu se licem žari!

– „Kad te tako milu gledam –

Ja te nedam – nedam – nedam!

Da te Bog il djavo štiti,

Moja moraš – moraš biti!” –

Svaki živac k momi pragnu,

Plamom gori srdce cielo,

Sada skoči – sada segnu,

Da ovine vito tielo.

– U kraj, vraže! – munja kriesnu,

Jagin oštri srp zabljesnu;

Krvca brizne – opat vrisnu,

Preko polja Jaga tisnu,

Kako zviezda gine

I umine.

Od topuskih dvora pusti‘

Zvona zvone sve od sebe,

Zvone, da te duša zebe:

Nepop opat dušu pusti.

Crnim zjalom raka zieva,

Sbor duhova strašno pjeva,

Da se strava dvorom stere:

„Miserere! Miserere!”

_________

Što nesvlada zemlje sabor,

Što nesvlada banov tabor,

Niti kletva crkovnjačka:

Svlada kriepost djevojačka!