Znakovi suza najnježnije od svih majki. Povodom 300 godina čuda u Sv. Petru u Šumi

To čudo trajalo je cijelu oktavu Božića, nakon čega je Marijina slika povratila svoj prvotni izgled, uspjeli su međutim oci skupiti čudesne suze sušeći ih čistim purifikatorom, uznemirena srca pitajući se koji cilj i poruku nose izvanredni i proročki znakovi suza najnježnije od svih majki.

Samostan u Sv. Petru osnovan je vrlo rano, već je 1134. godine funkcionirao kao benediktinski samostan te imao uređene odnose s biskupijom i fundatorima, što znači da je utemeljen ranije. Benediktinci su se u Sv. Petru razvijali dok iz nekog nepoznatog razloga nisu počeli propadati. Tako je oko 1450. godine preminuo posljednji benediktinac opat Andrija, nakon kojega je samostan ostao prazan. A godine 1459. je dogovorom pape Pija II, i cara Fredrika III Habsburga, osnovan pavlinski samostan kojemu su poklonjeni svi posjedi benediktinskog samostana. Preuzevši donaciju pavlini obnavljaju i prilagođavaju pravilu Sv. Augustina samostan i crkvu. Sve učinjeno srušeno je u strašnom uskočkom ratu 1616. Nakon rata pavlini se vraćaju i ponovo polako obnavljaju samostan i crkvu. Samostan će biti ukinut 1782. godine, a crkva će postati župnom crkvom. Pavlini se vraćaju u Sv. Petar 7. srpnja 1993. godine.

Na vrlo nezgodan dan, naime na Badnjak 24. prosinca 1721. godine proplakala je slika Majke Božje na glavnom oltaru u pavlinske samostanske crkve. Moram reći da mi je taj dan jako teško prihvatiti. Badnjak je dan velikih ispovijedi na „zadnji hip“, dorađuju se jaslice, pripremaju propovijedi, sprema priredba pred polnoćku, uređuje bor, prošle dane se mnogo ispovijedalo pa je već malo čovjek i umoran… Zadnja osoba na koju mislimo na taj dan je Marija, iako bez Nje ne bi ni bilo Božića. Ali baš na Badnjak 1721. godine slika na platnu je proplakala. Ni u jednom povijesnom izvoru nema jasnog objašnjenja zašto se to dogodilo, zašto baš taj dan, što je izazvalo takav događaj; vidi se zbunjenost suvremenika ovim izvanrednim događajem. Tako da nas danas ne treba biti sram da ni nama nije jasan. Ali povijesna je činjenica da je slika proplakala i da je to čudo, ali ne zadnje čudo, nego prvo od njih mnogo. Toga dana za vrijeme jutarnje Sv. Mise svećenik-pavlin kod glavnog oltara o. Pavao Subski, predavač moralne teologije, primijetio promjenu na slici. Prema drugim izvorima promjenu je vidio tek nakon Sv. Mise. Tu treba napomenuti da ta crkva i taj oltar to nije današnja crkva i oltar. Jer ovaj oltar je posvećen tek 17. kolovoza 1755. godine, kako i na njemu piše dok je crkva završena koju godinu ranije. Slika se dakle nalazila na oltaru stare crkve koja je bila oštećena u strašnom uskočkom ratu (1615-1618). Samostan je završen tek 1733. godine tako da ni ovakvog klaustra nije bilo, nego je cijeli samostan ni prvi ni zadnji put bio kompletna ruševina. I u srcu te ruševine, nekoj provizornoj kapeli, nalazila se na glavnom, a možda i jedinom oltaru slika. Pavlini su nakon povratka u Sv. Petar donijeli sa sobom kopiju slike Majke Božje iz pavlinskog samostana na Jasnoj Gori u Czestochowi, što nije ništa neobično jer i drugdje su pavlinske crkve ukrašene ovom slikom. Ova slika se i danas nalazi u većini bivših i sadašnjih pavlinskih crkvi. Neobično je što je ta slika na Badnjak proplakala i plakala cijelu osminu Božića, do 1. siječnja. Na našem području ne zna se za takav slučaj, da bi slika Majke Božje proplakala, kao ni u susjednoj Italiji ili Sloveniji.

Dva glavna izvora za ovu situaciju su nam pavlinska samostanska kronika i zapis koji se čuva u biskupiji u Poreču. Tako nam pavlinska kronika kaže da tog dana su iz očiju potekle suze boje krvi po Marijinim obrazima, dok su druge suze bile obične. U biskupijskom izvješću govori se samo o krvavim suzama. Suze su privukle mnoštvo hodočasnika, posebno onih sumnjičavih, te je slika temeljito pregledana, od strane klera, aristokracije, umjetnika, te drugih stručnjaka koji su se našli u blizini. Odmah je utvrđeno da se ne radi o boji ili vodi, koja se mogla otopiti uslijed vlage nego o pravoj krvi. Pavlini su cijelu osminu Božića brisali suze krpicom za kalež, tzv. purifikatorom. Znači slika, Marija na slici nije proplakala nego je plakala. Prema biskupijskom izvoru slika je samo proplakala krvavim suzama, te je 1. siječnja obrisana. Najsvečanije je bilo na blagdan Nevine dječice, 28. prosinca kada je uobičajeno bilo mnogo hodočasnika jer je za taj dan podijeljen potpuni oprost štovateljima Nevine dječice, koji su usput došli vidjeti i sliku Majke Božje. Na kraju osmine Božića suze su prestale. Pavlinski kroničar zaključio je čudo riječima: To čudo trajalo je cijelu oktavu Božića, nakon čega je Marijina slika povratila svoj prvotni izgled, uspjeli su međutim oci skupiti čudesne suze sušeći ih čistim purifikatorom, uznemirena srca pitajući se koji cilj i poruku nose izvanredni i proročki znakovi suza najnježnije od svih majki.

Nakon čuda počela su brojna hodočašća koja su pratila velika ozdravljenja. Nakon ukinuća samostana hodočašća su s vremenom prestala, a slika iako je ostala u crkvi nije bila posebno čašćena sve do povratka pavlina 1993. godine. Veliki poticaj štovanju slike dao je i fra Danijel Hekić, franjevac na glasu svetosti, koji je iako bolestan neumorno podsjećao na supetarsko čudo. Pavlini su počeli svake godine 26. kolovoza organizirati Sv. Mise i procesije, na kojima nije nedostajalo štovatelja. Počela su se javljati i čuda ozdravljenja te zavjetni darovi. Slika je i obnovljena pod budnim okom konzervatora. Nikad slika nije napustila crkvu nego samo na jedan dan 2003. godine kada je prenesena na riječku deltu kako bi se u provizornoj kapelici pred slikom za Sv. Misu pripremao danas Sveti Ivan Pavao II. Ugledavši kopiju Jasnogorske Gospe sličnu onoj koja je bila i u njegovoj privatnoj kapeli, komentirao je to na svoj način; a ti si mi od nekud poznata. Te se pred tom slikom molio pripremajući se za Sv. Misu s oko 130 000 vjernika u Rijeci.

Pokušaji objašnjenja ovoga čuda kao i razaznavanja Božje poruke su mnogi. Neki vide da je Marija plakala za bezimenim djetetom, povezujući to s nerođenom djecom i žrtvama pobačaja. Po pred sabornom kalendaru 1. siječnja je svetkovina Imena Isus, jer na osmini rođenja po židovskom običaju dijete obrezano i dano mu je ime. Tako da je Marija plakala dok Isus nije imao imena. Drugi vide uzrok Marijinog plača u trpljenjima nevinih i drugim problema onoga vremena. Opet neki u krvi i suzama vide predznak Božjeg milosrđa koje će se po ovoj slici izlijevati. Sve je to ipak nepotpuno i varljivo. Ipak, uzrok, razlog i vrijeme Marijinog plača ostaje i dalje sveta tajna. Ni na 300 godišnjicu nismo ništa pametniji od onodobnog samostanskog kroničara. A s druge strane, svatko to može shvatiti osobno, kako želi, tako da je svakome od nas prepušteno kako ćemo supetarsko čudo shvatiti i kako će ono na nas utjecati. I kad ujesen dođete u crkvu Sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi, vidjeti ćete da sunce pod takvim kutom predvečer udara u sliku da se i nakon 300 godina vide tragovi suza, kao da i danas Marija plače…

fr. Gaudencije Vito Spetić OSPPE