Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Rodio se u Istri na području pavlinskog samostana sv. Petra u Šumi. Upoznavši već u mladosti pavlinski red, odluči, da stupi u nj. U novicijat ga je primio Stjepan Trnavski. Kako je odavao velike darove uma i srca, bude od poglavara poslan u Rim. Završivši u Rimu filozofske i bogoslovske nauke vrati se u domovinu. Već se ga zarana čekale odgovorne službe. Doskora posta priorom u Elefantu, a onda i vikarom u duhovnom tada središtu pavlinskoga reda u Maria Thallu.
Nakon smrti Stjepana Trnavskog posta godine 1593. general reda. Stolovao je u Lepoglavi, kamo je Stjepan Trnavski prenesao sijelo pavlinskih generala. Kao vrhovni glavar reda nastojao je svim silama, da ratovima oslabljeni i pali red podigne, da poveća broj braće, da klerike svog reda što više izobrazi.
Šimun Bratulić steče veliku slavu i na bojnom polju. Kad su Turci opsjeli Kanižu, a hrvatski sabor odredio opći ustanak, kome su morali osobno prisustvovati svi svjetovni i crkveni velikaši, sudjelovao je i Šimun Bratulić u vojsci. Pavlinski anali pišu ovako: „U osvajanju Kaniže sudjelovao je osobno u vojsci (…) Bio je odjeven in toga et saggo, pa su ga svi poštovali kao veledušnog redovnika i hrabrog vojnika. Stekao je slavu tim što je spasio nadvojvodu Maksimilijana, koji je vršio carsku i kraljevsku vlast u Ugarskoj.”
Nadvojvoda se pokazao zahvalnim, pa tek što je umro srijemski biskup Stjepan Trnavski, izradi, da je Šimun Bratulić bio imenovan za srijemskog biskupa. Kad je koncem 1602. umro zagrebački biskup Nikola Selnički, bude godine 1603. na njegovo mjesto imenovan Šimun Bratulić. Kao što je Stjepan Trnavski zadržao generalat svoga reda unatoč tome, što je postao biskup srijemski, tako je i Šimun Bratulić zadržao obje časti. Andrija Eggerer piše u I. Knjizi pavlinskih anala: „Na desnom je ramenu nosio trh episkopata, a na lijevom trh generalata, pa je na obje strane zadovoljio svojoj dužnosti.”
Pavlinski analisti rado ističu zasluge Šimuna Bratulića za uvedanje isusovaca u Hrvatsku. Eggerer u I. Knjizi anala piše: „S Ivanom Draškovićem, hrvatskim banom mnogo je radio, da u kraljestvo, a osobito u Zagreb dođu isusovci.”
Šimun Bratulić umre godine 1611. Te mu je godine bilo obećano, da će postati nadbiskupom kaločkim, čim se uprazni stolica. Pun dobra nade otišao je Bratulić u Lepoglavu, da privede kraju važne poslove. Odande ode u Čakovec, u samostan sv. Jelene i grad grofova Zrinskih. Tu je imao sreću, da primi u krilo katoličke crkve grofa Kristofora Banića. Primivši od njega abjuraciju krivovjerja ubilježi ga odmah u Bratovštinu sv. Pavla prvoga Pustinjaka. Iz Čakovca ode u kuriju Ižakovec, gdje oboli od groznice. Tu umire u kuriji grofa Bannffyja godine 1611., 20. godine generalata, a 8. godine biskupovanja. Njegovo je tijelo dovezeno najprije u Lepoglavu, a onda u Zagreb, gdje je pokopano u katedrali.
Gornji tekst izvadak je iz knjige K. Dočkal, Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi.
