Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Najveća istina koju su kršćani prepoznali jest da je Isus iz Nazareta, zapravo pravi Bog. Već prije apostola Pavla i njegova obraćenja i misijskoga djelovanja, obraćeni židovi u svojim himnima i liturgijskim pjesmama, slavili su Isusa kao Jahve. Tek kasnije nakon što se je Pavao obratio, navještajući Radosnu Vijest poganima tj. svima onima koji ne pripadaju židovskome narodu i osnivajući nove Crkvene zajednice po maloj aziji, zapisuje u svojim poslanicama himne i liturgijske pjesme koje slave Isusa kao Boga, ali na još jedan jasniji i izraženiji način kada zapisuje da je Isus “slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja.” (Kol 1, 15) ili “Krist koji je slika Božja” (2 Kor 4,4).
Mogli su tako smijelo govoriti prvi Kršćani o Isusu, jer je zaista njegova osoba preslikala nebo na zemlji. Izgonio je zloduhe, kako nam to navješta evanđelista Marko, blizak je malenima, siromašnima i odbačenima, kako to navješta evanđelista Luka, usavršuje riječi zakona i daje im pravi smisao, kako to navješta evanđelista Matej i u konačnici “Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama”, kako to već otvoreno i jasno navješta evanđelista Ivan. U prvim stoljećima kršćanstva kada je Radosna Vijest tek nastupala i postajala sve vidljivija i prisutnija u ljudskim djelima, sami kršćani između sebe još nisu do kraja bili sigurni mogu li zaista oslikavati lik Isusa u prostorima gdje su se sakupljali ili vrijedi još uvijek ona stara iz Knjige Izlaska: “ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.” (Izl 20, 4). Tako da uobičajen simbol koji bi označavao Krista u liturgijskim prostorima prvih stoljeća je lik žrtvenog Jaganjca.
Ipak do obrata i potpunoga objašnjenja i shvaćanja odnosa slike i štovanja Boga dolazi na Drugom nicejskom saboru koji se je održao u Niceji (današnji grad Iznik na zapadu Turske) 787. godine. Presudnu ulogu u prihvaćanju štovanja Boga preko slike, igra Isusovo čovještvo što je postao jedan od nas. Postao je vidljiv našim očima, jer se je Bog utjelovio i na opipljiv – osjetilan način ostavio u liturgiji. Slika ili ikona postaju shvaćene kao prozori ili vrata kroz koje čovjek prolazi da bi se susreo s Bogom, to znači da nije ikona postavljena kao cilj štovanja same sebe, nego kao pomoć, da se čovjek može klanjati u “duhu i istini”.
Baš zato je lijepo bilo opservirati sa strane polaznike tečaja ikonopisanja i promatrati kako se u njima sve više i više otkriva ono što je “pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!” (Kol 1, 26-27)
