Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
„Bojažljivoga vojnika potresa truba koja poziva na borbu, a proždrljivca kad je na vidiku post” (De octo spiritibus malitiae, 2). Demon proždrljivost je naizgled najprizemniji jer napastuje požudni pokret duše. Strategija iskušenja koju prije svega imaju demoni, jest da napast dotiče materiju koja čovjeka najlakše privlači. A najpristupačnija takva materija su upravo tjelesni užici. „Od demona koji se protive asketskoj praksi, prvi koji se bore, ustaju oni koji su odgovorni za proždrljivost“ (De malignis cogitationibus, 1). Može se roditi pitanje, zašto Evagrije stavlja kao prvu po redu napast proždrljivosti, kada je danas opće prihvaćeno (a i Katekizam tako predstavlja), da je oholost izvor svakoga grijeha? Ipak, egipatski pustinjak sugerira se prvim stranama Biblije, gdje je pad prvih ljudi u knjizi Postanka opisan pomoću slike stabla dobra i zla: „Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo“ (Post 3, 6).
Grčka riječ pomoću koje Evagrije govori o demonu proždrljivosti gastrimargía (γαστριμαργία) doslovno prevodeći znači ”ludost trbuha”. Ipak, govoreći o proždrljivosti Evagrije ima na umu mnogo stroži i egzistencijalni kriterij prosuđivanja od našega suvremenoga mišljenja, koje nam predlaže sliku čovjeka koji puno jede i pije. On govori da svako zlo kreće od proždrljivosti, odnosno promatranje svijeta na konzumantan način. Čovjek koji doživljava napast proždrljivosti, usmjeravan je u smjeru neumjerene privrženosti dobrima ovoga svijeta.
Misao ili demon proždrljivosti karakterizira se po tome što se na sve ono što je stvoreno ne gleda sa zahvalnošću kao na dar Boga, nego nezahvalno i s neprestanim pretenzijama za isticanjem svojih prava, s neadekvatnim ambicijama prema svemu stvorenome. Ljudi koji nasjedaju prijedlozima demona proždrljivosti, uvijek žele i traže nove senzacije i dojmove, kako u materijalnom smislu, tako i u psihološkom i duhovnom (Vidi. Evagrije Pontski, De octo spiritibus malitiae, 2.). To je zapravo nepromišljen i zatupljen način života kojemu je glavna motivacija nekakav novi i drugačiji impuls, koji prikriva sposobnost uočavanja posljedica konkretnih životnih odluka. Evagrije zapravo govori o nemogućnosti zasićenja tjelesnih želja. Paradoksalno, što čovjek više zasićuje tjelesne želje, to one više postaju uzrok frustracije.
Stoga može se primijetiti da se ne radi samo o običnoj proždrljivosti hrane i pića, nego također o emocionalnoj i duhovnoj ”proždrljivosti”. Ako na takav način odgajamo naše čežnje i um, prije ili kasnije naći ćemo se u stanju duhovne pustoši. Također, puno nam može pojasniti i sv. Pavao koji govori: „Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ (Ga 5, 16-21).
Zbog toga Evagrijeva interpretacija, da je proždrljivost prva na listi svih napasti i da svako zlo ima svoj početak u proždrljivosti, upravo svoj temelj nalazi u progonstvu Adama i Eve iz Edena (Eden – slika kraljevstva Božjega). Eva nakon napasti zmije bere plod i kuša ga. Proždrljivost ih je izagnala iz Edena i kako sv. Pavao govori: „koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti“. Adam i Eva su bili neposlušni i to je srž demona proždrljivosti. Neposluh Riječi Božjoj, odnosno mudrosti koja je sadržana u tim Riječima, rezultira time da čovjek prestaje živjeti mudro. Zato Evagrije govori: „Požuda za hranom rodila je neposluh, a slatki okus protjerao je čovjeka iz raja” (De octo spiritibus malitiae, 1).
Površinski gledano, čini se da čovjek koji s lakoćom zadovoljava svoja osjetila, je sretna i zadovoljna osoba, ipak lako se može primijetiti kako je proždrljiv čovjek zapravo nestrpljivija i nervozna osoba. Jer takvom osobom upravlja tijelo sa svojim impulsima, a ne duh (um). Idealno Evagrije opisuje dinamizam proždrljivosti kada govori: „Udoban život strovaljuje um u ponor. Posna molitva, je kao mladi orao u zraku koji leti prema gore, a [molitva] proždrljivca, natovarena sitošću, silazi. Um postaje kao sjajna zvijezda na sjajnom nebu, a um proždrljiva čovjeka ostaje taman poput noći bez mjeseca” (De octo spiritibus malitiae, 1).
Privodeći kraju ovo razmatranje nad proždrljivošću, dobro je postaviti sebi neka pitanja u odnosu na citirane Evagrijeve tekstove i ispitati svoju savjest: Kakva očekivanja imam od svega stvorenoga? Da li omjer onoga što želim od svijeta mjerodavan mojim stvarnim potrebama ili ne? Što je izvor mojega nezadovoljstva i gdje tražim smisao? Jesam li poslušan Bogu koji djeluje kroz moju savjest? Sigurno već ova pitanja mogu otvoriti masu drugih pitanja, na koja ako se iskreno odgovori mogu razotkriti da li nas i u kojoj mjeri muči zla misao ili demon proždrljivosti, koji nas odvlači od Boga i uvodi u druge poroke.
Završavajući ovo razmatranje nad proždrljivošću i prelazeći na sljedećeg demona, koji je rezultat onoga koji je već pao u mrežu proždrljivosti, rezimirati ćemo sljedećom Evagrijevom rečenicom: „Mnogo drva rasplamsava veliki plamen, a obilje hrane hrani požudu. […] Požuda za hranom proizvela je neposluh, a slatkoća kušanja otjerala je iz Raja. […] Zapuštena zemlja rađa čička, a proždrljivi um niče gadne misli” (De octo spiritibus malitiae, 1), odnosno misli koje slijede…