Pavlini
Red Svetog Pavla
Prvog Pustinjaka
Između brojnih pitanja koja se tiču reda i vječitih te zamornih uspoređivanja s drugim
redovničkim zajednicama često čujem sljedeće pitanje; kako benediktinci i franjevci imaju
toliko različitih grana, a pavlini nemaju? Kao da je različitost u življenju iste karizme nešto
nezaobilazno. Ipak u očima suvremenog promatrača vrijedi pravilo što ima susjed moram
imati i ja. Zato ćemo na to pitanje odgovoriti vrlo jednostavno; pavlinski red ima mnogo
grana i zajednica koje su se razvile iz zajedništva nekada jedinstvenoga Reda Sv. Pavla Prvog
Pustinjaka. Red ima mnogo odvojenih provincija ili samostana koji su se odvojili od starog
stabla pavlinskog reda i usahli ili su u fazi izumiranja, kao što se i pristoji suhoj grani. O
talijanskim i francuskim pavlinima nećemo govoriti zbog malo podataka. Međutim pavlini u
Portugalu nestali su tek 1990. godine, što nije davno.
Pustinjaci iz Ugarske su u
srednjovjekovni Portugal stigli oko 1310. godine te uspostavili zajedništvo s nekoliko grupa
pustinjaka organizirajući ih u pavlinske samostane a ubrzo i provinciju koja je imala oko 30
samostana i bila vrlo ugledna. Problem je nastao u kontaktima s generalnim priorom u
današnjoj Mađarskoj. Provincija je redovito slala predstavnike na generalne kapitule i
surađivala s generalnim priorom kao dio reda. Nakon Mohačke bitke 1526. godine nikako se
nije moglo uspostaviti kontakt, zato su se pustinjaci obratili na Sv. Stolicu s molbom za
osamostaljenje od Pavlinskoga reda. Molbi se udovoljilo te je proglašena samostalna
provincija a kasnije i Kongregacija Sv. Pavla Prvog Pustinjaka. Portugalski pavlini nastavili
su nositi isti habit i živjeti po konstitucijama. Povijesne okolnosti im nisu bile sklone, tako je
od brojnih i prekrasnih samostana do 1980. godine ostao samo jedan samostan s 3 člana koji
je zamolio obnovu unije s Pavlinskim redom do koje nije došlo. Posljednji redovnik
preminuo je 1986. godine i s njime su se ugasila ova grana pavlina. Kongregacija iz
Španjolske Cordobe od 25 samostana u 18. stoljeću spala je na jedan samostan koji je
dekretom Kongregacije za redovnike pripojen Redu Sv. Augustina 1975. godine. Samostan
Madona dela Luz iznad Murcie bio je posljednji samostan Zajednice Pustinjaka Sv. Pavla
Prvog Pustinjaka koji je ugašen smrću posljednjeg monaha 2005. godine, a s njime i jedna od
najdugovječnijih tvornica čokolade u Španjolskoj. Posebnost čokolade bila je u velikom
udjelu maslinovog ulja. Monasi su dobili nove konstitucije tek 1879. godine, do tada su
živjeli vrlo strogim životom prvih pavlina, s izuzetkom uživanja u čokoladi.
Španjolska provincija preživjela je u samo dva samostan koji su do danas aktivni na otoku
Mallorca. Ta kongregacija se ponosi na svoje podrijetlo iz pavlinskoga reda jer se od njega
otrgnula i kao jedina u Španjolskoj – opstala do danas. Otkada pavlini imaju ponovo
samostan u Španjolskoj Yuste (2013.) kontakti između zajednice s Majorke i pavlinskoga
reda su bliži. Članovi kongregacije koja broji svega 9 monaha žive povučenim i strogim
životom pravih pustinjaka. U svakodnevnom životu drže se malo ublaženih srednjovjekovnih
pavlinskih konstitucija, a habit su izmijenili iz bijelog u smeđe – sivi, s kratkim škapularom
pri radu i dugim pri molitvi. Koriste pavlinski grb, a meso jedu po starim običajima za Božić,
Uskrs i kad netko premine. Kao bratska zajednica svećenike rede samo po potrebi, a trenutno
je samo jedan svećenik. Na ulazu u samostan novicijata u Valldemosa čitamo: Temelji
pustinjačkog života su pokora i molitva; ukras šutnja; straža počinak; a cilj sjedinjenje s
Bogom. Kao glavni razlog da 25 godina nisu primili ni jednoga kandidata vide rastući
materijalizam i bezbožnost. U posljednjih nekoliko godina morali su zatvoriti čak pet
prekrasnih samostana (Felanitx, Bonany de Petra, i druge) koje su pretvorili u hotele.
fr. Gaudencije Vito Spetić OSPPE
